Duhovne misli

Poznata je ona priča koju susrećemo u različitim varijantama, ali poanta joj je u uglavnom ista: kada je mladić pričao s iskusnim monahom pa su razgovarali o čežnji i ljubavi prema Bogu. Tijekom razgovora došli su do jedne vode. U tom trenutku monah je mladiću pritisnuo glavu pod vodu i čvrsto držao. Mladić se trzao i opirao, ali mu je ovaj i dalje držao glavu pod vodom i onda ga je nakon nekog vremena pustio. Mladić je svom silinom glavu izronio iz vode i sav šokiran duboko udahnuo zrak. U čudu ga je pitao (za)što mu je to napravio.

Evanđelje je radosna vijest koja svoj smisao dobiva u uskrsnuću. Ništa više nije isto i sve je jasno. Na ime Isusovo neka se prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika jer je on Gospodin koga je Bog proslavio i jedino je u tome Imenu moguće spasenje. A uvjet da bismo upoznali i prihvatili pravog Isusa, koji je doista uskrsnuo u našim životima, jest da ga ljubimo i zapovijedi njegove čuvamo. Isus hrabri apostole, obećava im Duha Branitelja, govori im o ljubavi, a onda sve začini riječju „zapovijedi“, da suvremenom čovjeku padne mrak na oči.

U šalatskom sjemeništu imamo lijep običaj: čitati i razmatrati nedjeljno Evanđelje u manjim skupinama. Cilj je pobuditi apetit za Božjom riječi te kroz razmatranja pred Presvetim i simbole na oglasnoj ploči prebirati u srcu događaje iz Isusova života i raspirivati vjeru da je Isusova riječ i danas živa, djelotvorna.

Ako ti se dogodi ikad da te tvoja vlastita samoća
i bijeda odvoje od svih, pa možda slučajno kreneš van i sjedneš
na klupu u hladnoj jesenskoj noći i svoj žalostan pogled uperiš prema nebu,
što ćeš vidjeti!?

Crnina nebeskog prostranstva kao da ocrtava tvoju dušu,
a ona prazna.
Pokoji crni oblak što se slučajno i sasvim nečujno
prošulja pred tvojim očima, kao da ocrtava te iste crne oči,
a one pune suza.
I vidiš samo prazninu, vidiš samo tamu.

A onda osjetiš lagani povjetarac hladne jesenske noći,

Drage sestre, draga braćo!
Danas, na četvrtu uskrsnu nedjelju, svoje molitve usmjeravamo prema Kristu, Dobrom Pastiru i molimo ga da u Crkvi bude uvijek onih koji će neustrašivo i hrabro voditi svoje stado prema „domovini gdje smrti više nema i gdje je radost vječna“. Mi danas možemo uistinu biti ponosni na tolike nam znane i neznane pastire koji su nam živote svojim mislima, riječima i djelima uvijek usmjeravali prema Kristu.

„O, ne! Opet kasnim!“, „Neću stići napraviti ovo, a ni ono!“, „Nemam vremena za te stvari! Pusti me sada! Imam drugog posla!“ Te i slične rečenice svima su nam dobro poznate. Svi smo mi nekoga čekali i netko je čekao nas. Čekanje je sastavni dio života, ali sami smo krivi za to. Toliko toga su ljudi pokušali izumiti kako bi smanjili nepotrebno gubljenje vremena. Pokušali su nas učiniti dostupnima svima u svako vrijeme i u tome su uspjeli - zahvaljujući internetu danas je i to moguće.

Dvojica učenika idu prema Emausu, dva sata hoda od Jeruzalema. Zašto imaju potrebu napustiti Jeruzalem? Luka nam ništa ne govori o tome. Znamo samo da razgovaraju o svemu što se dogodilo, tj. o muci njihova Učitelja i o otkriću praznoga groba. Zatim se pojavljuje treći putnik. Mi znamo da se radi o Isusu, ali oni ne znaju jer su još zaslijepljeni i nisu ga prepoznali. A to nam pokazuje koliko je uskrsnuće preobrazilo Isusa! 

Nerijetko se pitamo kako bi danas vjernik kršćanin trebao pristupati suvremenom čovjeku? Današnje evanđelje, koje govori o susretu razočaranih učenika s uskrslim Isusom na putu za Emaus, daje nam odgovor na postavljeno pitanje. Kako, dakle, pristupiti suvremenom čovjeku?

U (katoličkoj) filozofiji i teologiji postoji izraz „tomizam“ kojim se želi opisati nastojanje za utemeljenjem filozofske i teološke misli na radovima i shvaćanju sv. Tome Akvinskoga. Iako nije moguće dati neku jedinstvenu i monolitnu definiciju tomizma, to znači zanimanje i baziranje misli na djelima sv. Tome Akvinskoga. Možemo reći da je tomistički pravac tijekom povijesti Crkve bio dominantan. Jedna od njegovih prepoznatljivih odrednica bila je nastojanje oko spojivosti ljudskog razuma s darom vjere.

Unatoč euforiji zbog radosne vijesti da je voljeni Učitelj uskrsnuo, učenici su ipak u strahu od Židova zatvorili vrata dvorane u kojoj su okupljeni. Iako su bili uz svoga Učitelja kada im je naviještao svoju smrt i uskrsnuće, neki od njih bili su čak svjedocima praznog groba, ipak žive u strahu. Zatvorenost, strah, ukočenost misli, osama, nemir i pesimizam – prisutni su zbog odsutnosti onoga koga su slijedili, koji im je dao smisao života. Primijetimo da je to bilo „istoga dana“ kad je Isus uskrsnuo i kad stvarnih razloga za zatvorenost i strah nije bilo.