Era tomizma

U (katoličkoj) filozofiji i teologiji postoji izraz „tomizam“ kojim se želi opisati nastojanje za utemeljenjem filozofske i teološke misli na radovima i shvaćanju sv. Tome Akvinskoga. Iako nije moguće dati neku jedinstvenu i monolitnu definiciju tomizma, to znači zanimanje i baziranje misli na djelima sv. Tome Akvinskoga. Možemo reći da je tomistički pravac tijekom povijesti Crkve bio dominantan. Jedna od njegovih prepoznatljivih odrednica bila je nastojanje oko spojivosti ljudskog razuma s darom vjere. Termin tomizma posudio bih malo i za razmatranje svima nam poznatog evanđelja u kojem susrećemo sv. Tomu apostola.

„Ako ne vidim, ne vjerujem“

Njegova skeptičnost, njegova nevjera, njegov nastup djeluje mi pomalo i simpatično, tako realno, tako iskreno i tako „naše“. Ako neko povijesno razdoblje može razumjeti Tominu skepsu, onda je to definitivno naše razdoblje. Mislim da slobodno možemo reći da živimo u eri tomizma. Živimo u jednoj misaonoj i spoznajnoj eri koja želi rastaviti sve, „ljudskim prstom“ dodirnuti sve, počevši od najmanjih čestica. Kada u ovom kontekstu kažemo tomizma, dakako da mislimo na jednu opću skeptičnost i želju za osjetilnom provjerom i sigurnošću svega što nas okružuje, želimo sve eksperimentalno verificirati... Slobodno možemo za naše spoznajno geslo suvremene misli i mentaliteta uzeti Tomin: „Ako ne vidim, ne vjerujem“ i tako postavivši „Tomin aksiom“ utemeljiti pravac tomizma  koji nas tako jako sve obilježava.

Bogu zahvaljujemo za veliki napredak prirodoznanstvenih spoznaja koje i dalje otvaraju neslućene horizonte ljudskog napretka i poboljšanja uvjeta života. Čovjek ne može, a da se ne divi svemu onome što ljudski um i genij smisli. Međutim, ljudski život nije zatvoren isključivo u jednu sferu. Postoje ona područja života koja mi u mnogome svakodnevno živimo, a koja nijedan metar ne može mjeriti, koja nijedna vaga ne može vagati, koja brojke ne mogu definirati, koja granice ne mogu omeđiti, koja običan ljudski um ne može spoznavati, koja ljudska logika ne može razumjeti, koja prsti i osjetila ne mogu dotaknuti... Postoji ona domena ljudske duše, odnosno duha koja se ne može tek tako razložiti na proste faktore...

Računica koja nema kalkulacije

Postoje one brojke postaja križnoga puta koje ne može tek obična matematika računati, postoji ona težina (svakodnevnog) križa koju ne može tek obična vaga izmjeriti, postoje one vječne istine koje um ne može u svoje okvire stisnuti, postoji ona apsurdna logika križa koje se može samo paradoksom razumjeti.

Je li to nazadano? Je li to nedokazano? Je li to nedokazivo? Jedina sfera i eksperimentalna verifikacija tih brojki, tih spoznaja i tih istina je - život... život svakodnevice, život ljubavi i trpljenja za drugoga... rana koja se slobodna daje probosti za drugoga vjerujući najdubljom sigurnošću da će biti ozdravljena i zacijeljena. To je ona računica koja nema kalkulacije, to je ona računica koja vidi drugoga, a ne sebe, to je ona računica koja na kraju vidi gubitak i minus, i u tome vidi sav dobitak.

...Al' za čvrstu vjeru dosta je što ču'

Zato nam treba osim tomizma sv. Tome apostola i aksioma „Ako ne vidim, ne vjerujem“ treba i tomizam sv. Tome Akvinskoga sa svojim geslom „Vid, i opip, okus varaju se tu, al' za čvrstu vjeru dosta je što ču'.“

Dosta je što čusmo: „Vidjeli smo Gospodina!“; „Mir vama!“ „Ja sam s vama!“; „Ne bojte se!“ Tu osim ponora i bezdana ljudske skepse, muke i patnje, i ograničenih ljudskih spoznaja dolazi jedna nova znanonst – znanost križa – trpljenja iz ljubavi. Toliko paradoksalna, toliko apsurdna, ali toliko životna i toliko istinita, kojoj alternative nema. Tek kada se zbroje sve te komponente jednadžbe života dobivamo naziremo rezultat = „Gospodin moj i Bog moj!“ Neka nam na tom putu življenja pomogne Majka Raspetoga i Uskrsloga – Blažena Djevica Marija.