Krist treba ljude za velika djela

Unatoč euforiji zbog radosne vijesti da je voljeni Učitelj uskrsnuo, učenici su ipak u strahu od Židova zatvorili vrata dvorane u kojoj su okupljeni. Iako su bili uz svoga Učitelja kada im je naviještao svoju smrt i uskrsnuće, neki od njih bili su čak svjedocima praznog groba, ipak žive u strahu. Zatvorenost, strah, ukočenost misli, osama, nemir i pesimizam – prisutni su zbog odsutnosti onoga koga su slijedili, koji im je dao smisao života. Primijetimo da je to bilo „istoga dana“ kad je Isus uskrsnuo i kad stvarnih razloga za zatvorenost i strah nije bilo.

Mir je preduvjet slobode, a njegov plod je radost

Pitanje straha je pitanje svakog čovjeka. Ono nikoga ne zaobilazi. Najgori strah je onaj od smrti. Strah se javlja onda kada je čovjeku nešto nepoznato, posebno ono na što ne može utjecati. To je negativan osjećaj kad čovjek vidi ili očekuje opasnost, bila ona stvarna ili nestvarna, te tako može biti utemeljeni i neutemeljeni strah. Strah koji su osjećali učenici jest strah od neizvjesnosti za budućnost. Čuli su da je Krist uskrsnuo, neki se uvjerili, nekima se ukazao, a opet strah... Strah za novost života.

Uskrsli Krist zna kako je čovjeku potreban mir u srcu, radost života, sloboda i snaga. Zato dolazi među svoju braću s riječima: "Mir vama!" Poziv na mir je poziv na hrabrost i ustrajnost. To je preduvjet slobode. Strah razara, uništava čovjeka, čini ga zatvorenikom samoga sebe. On je suprotan poruci uskrsloga Gospodina: "Ne bojte se!" Samo Duh Sveti može umiriti ljudsko srce i udijeliti mu Kristov mir. Plod takvog mira je duboka radost koja prožima srce koje je u miru s Bogom.

Duh Sveti nas oslobađa straha od smrti. Zato Isus nakon uskrsnuća udahnjuje u apostole Duha Božjega. Nakon ohrabrenja, daje im vlast i zadaću da taj isti mir daruju jedni drugima time što će otpuštati grijehe. Svakom našem strahu, u svakom danu, suprotstavljena je činjenica Isusova uskrsnuća. Isus dolazi učvrstiti svoju braću, a to čini svakog dana, svakome čovjeku u svakoj (ne)prilici.

Svatko ima svoje vrijeme kad će susresti Uskrsloga

Prilikom njihovog susreta jednoga apostola nije bilo. Bio je to simpatični i zanimljiv apostol Toma, kojega se često nepravedno naziva nevjernim. Zašto Toma nije bio s učenicima kad im se Isus ukazao? Vjerojatno mu je bilo svega dosta. Bez Isusa svi drugi su mu suvišni. Šetao je možda putovima po kojima je nekad s Isusom šetao slušajući njegove riječi. Razdirala ga je možda nostalgija i vapaji: zar je bio sve san? S očiju mu ne silazi slika Isusovih rana na rukama i boku. Ne vjeruje riječima pa čak i da rođenim očima vidi ne bi mu bilo dovoljno. On želi opipati one rane koje su razlogom smrti njegovih nada.

Ali Toma je izdržao do ponovnog susreta s Isusom. Jer svatko ima svoje vrijeme kad će susresti Uskrsloga. Valja biti strpljiv čekajući da dođe njegov čas. Kakva radost i ushićenje tog trenutka. Toma se toliko promijenio da je među prvima izgovorio riječi vjere: „Gospodin moj i Bog moj!“ Toma je ispovjedalac vjere, a nije nipošto negativac. Njega možemo nazvati skeptikom, sumnjivcem, ali svakako ne nevjernim. On ne vjeruje drugima, ne vjeruje iskustvima drugih, ne oslanja se na vjeru čovjeka, nego traži istinsko i osobno iskustvo u susretu s uskrslim Isusom Kristom, traži iskustvo živoga Boga. Tomu nije uhvatio strah, dapače, usudio se samome Gospodinu dotaknuti Tijelo. On je bio slobodan, dao se uvjeriti jedino od Boga.

Uskrsno vrijeme nas poziva na jakost, hrabrost i ustrajnost

Svi smo mi na slobodu pozvani. To je najveća milost. Sloboda na koju nas Krist poziva jest prije svega poziv da se ostvarimo kao slobodni ljudi, pojedinci koji biraju, odlučuju i žive po vlastitoj savjesti s Bogom, bez straha od ljudskih obzira, ne dopuštaju nemir, unose mir, nisu navezani, teže za istinom. Uskrsno vrijeme nas poziva na jakost, hrabrost i ustrajnost.

Crkva baš u ovome vremenu dobiva dva nova sveca. To su dvojica papa -  Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. Upravo su oni Božji ljudi koji su hrabro živjeli slobodu ugrađujući u nju riječi samoga Gospodina: "Ne bojte se!" Obojica su ljudi vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Ljudi koji su znali kakva se istina nalazi u osobi Isusa Krista, svaki u svome vremenu, na svoj način, vedra duha, simpatični, spontani i slobodni, odlučni i hrabri svjedoci Krista raspetoga i uskrsloga. Oni su tu istinu govorili s ljubavlju javno svakom čovjeku, bio taj čovjek vjernik ili nevjernik, moćnik ili običan, mali čovjek, bio bogat ili siromašan.

Susret s Uskrslim mora nas promijeniti

Uskrsli nas Krist poziva na susret s njime. Za to je potrebna hrabrost, što je pak otvorenost milosrđu Božjem. U našim životima nakon susreta s Uskrslim ne može i ne smije biti više kao prije. Promjena je nužna, inače nismo istinski susreli Boga, nego svoja stara očekivanja, navezanosti, nerealne planove i razmišljanja. To je povratak strahovima i zatvorenost Božjem milosrđu i djelovanju Duha Svetoga u nama. Zato se u uskrsloj noći mora probuditi u nama vatra i taj zanos buditi ljude, jer "srce jednom mora planut, za sav život za sve dane, mora negdje poslije tuge vjetar nosit naše lađe".

Dragi prijatelju vjeruj, ne boj se i budi svoj jer te Krist otkupio i na slobodu pozvao, a kad te uhvate nevolje, problemi i strahovi života, ako ništa drugo ne možeš, sjeti se vapaja, molitve i ispovijesti vjere apostola Tome: "Gospodin moj i Bog moj!" I ne zaboravi Isusove riječi: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" Hrabro i sretno ti na putu ostvarenja vlastite slobode života po Duhu Svetome jer Krist treba takve ljude za velika djela, "da love srca božanskom riječi".