Susret s Uskrslim je uvijek izvor obraćenja

Dvojica učenika idu prema Emausu, dva sata hoda od Jeruzalema. Zašto imaju potrebu napustiti Jeruzalem? Luka nam ništa ne govori o tome. Znamo samo da razgovaraju o svemu što se dogodilo, tj. o muci njihova Učitelja i o otkriću praznoga groba. Zatim se pojavljuje treći putnik. Mi znamo da se radi o Isusu, ali oni ne znaju jer su još zaslijepljeni i nisu ga prepoznali. A to nam pokazuje koliko je uskrsnuće preobrazilo Isusa! 

I mi često zaspimo shrvani žalošću

Zadivljujuća je Isusova pedagogija s ovim učenicima. Može nam biti primjer, posebno kada tragamo za naviještanjem evanđelja ili svjedočenjem o svojoj vjeri. Isus je veliki pedagog. No, prije svega on pokazuje sjajnu andragogiju. Naime, da bismo poučili odrasloga u nečemu, nema boljeg načina nego da u ugodnoj šetnji s njime saslušamo što ima za reći. To je ono što čini danas Isus: “Što to putem pretresate među sobom?” Ovo pitanje ih pogađa do te mjere da su malo zastali: “Oni se snuždeni zaustave”. Ova tuga, zabrinutost o kojoj nam govori Luka, pokazuje zašto su ti učenici odlučili napustiti Jeruzalem da se vrate kući, tj. u Emaus. Događa se slično kao učenicima u Getsemanskom vrtu nakon posljednje večere: “…spavaju, shrvani žalošću” (Lk 22,45). Nemaju više što raditi u Jeruzalemu. To je paralizirajuća žalost, razočaranje, obeshrabrenje…

Luka nam objavljue ime jednog od učenika - Kleofa. A tko je drugi? Neki smatraju da je možda Kleofina žena. Zanimljiva je ta pretpostavka. No, još važnije, taj anonimni učenik predstavlja svakoga od nas. Svi smo mi slika te dvojice hodočasnika. I mi smo učenici i često puta smo na putu u Emaus. Preko liturgije četrdeset dana korizme uzlazili smo u Jeruzalem s Isusom, a poput učenika često se događa da se vratimo “kući”, često i zaspimo shrvani žalošću. Situacija u kojoj se Crkva (najprije naša župna zajednica) ponekad nalazi može nas obeshrabriti. Možda dođe i nama napast da sve ostavimo, da odustanemo od svega. Ako nam se to događa, onda imamo dodatan razlog slušati nastavak izvješća. Možemo slobodno reći da je u pitanju evanđelje po Kleofi. To je povijest kojoj nema kraja.

Prazan grob za učenike nije izvor nade

Na Isusovo pitanje o čemu razgovaraju, najprije pokazuju čuđenje: “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?” No, Isus se ne predaje pred ovakvim odgovorom bez odogovora. Inzistira: “Što to?” Još jednom, možemo se diviti andragoškim talentima Isusa. On pokazuje da ne smijemo odustati pred prvim preprekama. Treba biti ustrajan i onda stvari idu. Kleofa prepriča svoju verziju događaja, ali to je priča, povijest koja krivo završava. Dapače, Isus je bio prorok, silan na djelu i u riječi pred Bogom i narodom. Ali njegova smrt na križu okonča sve snove onih koji su išli za njim. Nakon što je Kleofa govorio Isusu o Isusu, vrhunac žalosti i razočaranja se pokazuje u rečenici: “A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela”. Sve je to palo u vodu. Da je Kleofa htio biti još jasniji, vjerujatno bi dodao: “Ali eto, zeznuo nas je! Prevario nas je!” I kao da nije bilo dosta, otkriće praznog groba dodatno otežava situaciju i baca pomutnju u srca. Ne vjeruju ženama. “Ah žene, što one znaju?!” To se moglo čuti iza riječi učenika. Prazan grob nije za njih izvor nade, nego suprotno. Kao i mnogi naši suvremenici kojima pokušavamo svjedočiti svoju vjeru, učenici iz Emausa ostali su tvrdi, ne daju se dokazati.

Euharistija je naš identitet

Isus se pridužio svojim obeshrabrenim učenicima na putu. Sluša ih. Pred sobom je imao pozaspala srca puna tuge. Srca u kojima je plamen vjere skoro ugašen od pepela smrti. No, Isus nadoda drva i ulje ognjištu! Probudio ih najprije provokativno: Ništa niste razumijeli! “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” Poput učenika iz Emausa i nama Gospodin treba očistiti ognjište od pepela žalosti, obeshrabrenja i nevjere, kako bi i u našim srcima gorjela svjetiljka uskrsnuća. Kada nas tuga obuhvaća, dopustimo Bogu koji prolazi i hoda s nama da nam grije srce svojom riječju. No, ne zanemarimo i drugu dimenziju - pozvati tog Stranca za naš stol: “Ostani s nama jer zamalo će večer I dan je na izmaku!” Jer tada se oči potpuno otvaraju: kod lomljenja kruha. To je trenutak koji vraća na izvor, na Crkvu. To je povratak identitetu: Euharistija je naš identitet. Bez nje, ništa nam ne ostaje. S njom se srca otvaraju, prepoznajemo sebe i Učitelja. U Euharistiji nam se on objavljuje i objavljuje nas nama samima. Na našem putu u Emaus, imajmo hrabrosti reći Kristu ono što nosimo, ono što nas “žulja”.

Gori li često srce u tebi dok ga slušaš?

Emaus, prijelaz dvaju trenutaka – od razočaranja zbog gubitka, u život u prisutnosti Uskrsloga. Tako Emaus postaje veza između neshvatljive riječi, događaja i obične geste (lomljenje kruha) u kojoj se Uskrsli uprisutnjuje i postaje bliz svojima. Isus prihvaća razne putove svojih učenika, suputnika, njihovo čuđenje, nevjeru, beznađe. Postaje prisutan i daruje mir srcu. Susret s Uskrslim je uvijek izvor obraćenja. Ta promjena najprije uznemiruje život, srce je “dirnuto”. Počinje prepoznavanje Uskrsloga. Ali zanimljivo, nećemo prestati upoznavati i prepoznavati Ga. To je spoznaja i susret koji ispunjava, ohrabruje, podiže i šalje! Gori li često srce u tebi dok ga slušaš?!