Duhovne misli

Danas slavimo Drugi dan Vazmene osmine, sjećanje na proslavu Sina Božjega kroz muku i križ, kako bi pobijedio smrt. On uistinu i jest onaj koji je pobijedio smrt. Sin Božji koji se predao za grijehe ljudske, kako bi čovjeka oslobodio ropstva smrti.

Bogoslužjem Vazmenog bdijenja stigli smo do samog vrhunca svetog trodnevlja: muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Na Veliki četvrtak slavili smo spomen Isusove posljednje večere sa svojim učenicima, ustanovljenje Euharistije, a u svoje molitve na poseban smo način uključili sve svećenike. Obredima Velikoga petka spomenuli smo se Isusove osude, muke i smrti na križu te polaganja u grob. Mnogi od nas, sinoć su se i tijekom današnjeg dana, zaustavili u molitvi pred Isusom koji je za nas umro i čije je tijelo bilo sahranjeno u grobu.

Spašen si prijatelju! Spašen i otkupljen krvlju bogočovjeka. Svaka kap božanske krvi za tebe je pala, svaki jauk boli što je odjekivao Golgotom za tebe je bio namjenjen. Spašen si! Jesi li ikada razmišljao o drami koja se zbog tvojega spasenja dogodila? Jesi li razmatrao taj scenarij kojega je napisao najbolji pisac svih vremena? Koliko ljudi… Koliko događaja... Koliko zapleta, a onda iznenađujući kraj... Kreni u avanturu Kristove pasije...

Drage sestre, draga braćo! Na prvi pogled, današnji dan nam sa sobom nosi puno nerazumijevanja: spajaju nam se pojmovi klicanje – osuđivanje; Bog – smrt; radosni doček – udarci biča i na samome kraju bacanje cvijeća – muka. Današnji dan povezuje nam upravo to. Cvijeće i muku.

Približavamo se kraju našeg korizmenog hoda kada polako uočavamo ili ne uočavamo plodove naših duhovih odluka koje smo donijeli na početku korizme. Iskreno, najčešće nismo zadovoljni samima sobom. Željeli smo učiniti puno više jer donijeli smo dobre odluke, razradili najbolje strategije, ali, kao toliko puta do sada, nismo ustrajali. Nerijetko nas naši neuspjesi toliko obeshrabruju da pomišljamo o odustajanju. Zašto da radimo na sebi kada smo tako slabi i krhki te ne uspijevamo ostati dosljedni izrečenim odlukama?

Današnji evanđeoski odlomak o Lazorovom uskrišenju jasno pokazuje da je taj čin posebno drag evanđelistu Ivanu. Možemo se pitati na što svratiti više pozornosti: na ljudska obilježja Isusa ili na njegove božanske atribute? No, tu nema izbora. I jedno i drugo je važno za shvaćanja odlomka. 

Današnje prvo čitanje govori o izabranju i pomazanju Davida. Po uputi Božjoj, Samuel ne pomazuje Eliaba, Jišajevog sina za kralja koji je imao sve predispozicije za kralja: visoki stas i zasigurno je bio snažan čovjek te jako sposoban za kralja. Ali Božje oko ne gleda kao ljudsko oko, Bog ne gleda vanjštinu čovjeka, nego u čovjekovu dubinu, u njegovo srce. Trebamo svoju pozornost usmjeriti na ovaj događaj iz Prve knjige o Samuelu te u tom događaju prepoznati čudesni Božji zahvat u ljudski život.

Na Isusovo pitanje vjeruje li u Sina Božjega, slijepac iz Ivanovog evanđelja odgovara: „A tko je taj, Gospodine, da u njega vjerujem?“ Doista, tko je taj Bog Isusa Krista da bih u njega vjerovao? Što je on za mene učinio? Kako sam ga iskusio u svome životu? To su temeljna i legitimna pitanja svakog čovjeka, vjernika ili nevjernika, moćnika i nemoćnika, koja se mogu svesti na jedno i jedinstveno pitanje vjere ili nevjere.

Naš kalendar isprepleten je tolikim različitim imenima, spomendanima, blagdanima i svetkovinama, a svakako važno mjesto pripada i današnjoj svetkovini – Navještenju Gospodinovu ili Blagovijesti. Trenutak je to svjetske, ali i vjerničke povijesti s kojim započinje novost, novost koje se prisjećamo svakoga dana dok ispovijedamo u Vjerovanju: „Vjerujem u Isusa Krista (...) koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa.