Najljepši cvijet se otkinuo i dao nama

Drage sestre, draga braćo! Na prvi pogled, današnji dan nam sa sobom nosi puno nerazumijevanja: spajaju nam se pojmovi klicanje – osuđivanje; Bog – smrt; radosni doček – udarci biča i na samome kraju bacanje cvijeća – muka. Današnji dan povezuje nam upravo to. Cvijeće i muku.

Cvijet je simbol ljubavi koja se daje do kraja

Cvijeće nas prati kroz čitav naš život i rado ga darujemo u raznim situacijama: prilikom rođenja i tolikih rođendana i imendana, zaruka, braka, diplome, radnoga mjesta, odlaska u mirovinu... Čak ni naša smrt (sprovod) ne prolazi bez barem jednog cvjetka. Cvijet drugome donosi radost, uljepšava životni prostor, ali isto tako cvijet je i simbol ljubavi koja se daruje do kraja. Jer kada ga otkinemo od stabiljke, daje se drugome i time nešto poručujemo. Baš poput Gospodina koji nam je na vrlo konkretan način pokazao izbor svoga cvijeta „radi nas i radi našega spasenja“: „nitko nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ I on, „Krist Isus, trajni lik Božji“, kao naš naljepši cvijet, otkinuo se i dao se nama: „nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“.

Gospodin brine za svaki cvjetak – za svakoga od nas

No, cvijeće zahtijeva našu brigu i pažnju. Koliko mi je samo puta majka rekla da se, ako hoćeš od cvijeta nešto imati, za njega moraš i brinuti jer se kroz brigu za cvijet vidi koliku ljubav imamo prema ljudima. U Božjem vrtu ima toliko raznovrsnog cvijeća. I za svaki cvjetak, za svakoga od nas Gospodin se toliko brine i svakoga prepoznaje po imenu kojeg smo primili na krštenju. To ime urezao je u dlan svoje ruke i svakodnevno taj cvjetak napaja „životvornom vodom poniženja“, vodom koja sve više pospješuje da korijene svoga života puštamo „imenu nad svakim imenom“, odnosno da svoj život ukorijenimo samo i jedino na Kristu. U protivnom, ne budemo li čvrsto ukorijenjeni na i u Kristu, u našem cvatu, u našem životu vrlo brzo će doći do žeđi, sušenja i gubitka radosti života što nam donosi sam đavao čijom je ohološću i zavidnošću u svijet ušla smrt. Tada drugima ne donosimo život, već mrtvu prirodu.

Savršenstvo se sastoji u vršenju njegove volje

Ali čovjek to nije. On teži za životom. Piše nam sv. Augustin: „Ti ako čezneš za istinom i žudiš za životom, doista ćeš tražiti put koji će te do njih dovesti“. U tome prepoznajemo samoga Krista koji nam je primjerom svojega života, mukom, križem i uskrsnućem pokazao kako treba živjeti da možemo sve više napredovati, sve više rasti... A „da ne propustimo ni jednu malu žrtvu, ni jedan pogled, ni jednu riječ, ni najmanje djelo, a da ga ne učinimo bez ljubavi ...“ neka nas zalijevaju riječi Male Terezije koja nas uči:  „Shvatila sam, kad bi svi mali cvjetovi htjeli biti ruže, da bi priroda izgubila svoj proljetni ures, a polja više ne bi bila išarana cvjetićima... Tako je i u svijetu duša, koji je vrt Isusov. On je htio stvoriti velike svece koji se mogu usporediti s ljiljanima i ružama; ali on je stvorio i manjih svetaca, i oni se moraju zadovoljiti time da budu tratinčice ili ljubičice, određene da razveseljuju pogled dragoga Boga kad ga spušta k svojim nogama. Savršenstvo se sastoji u vršenju njegove volje i u tome da budemo ono što On hoće da budemo...“ Isus je bio poslušan, poslušan sve do smrti, smrti na križu. „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin! – na slavu Boga Oca“ Amen.