Tko zna...

Ako ti se dogodi ikad da te tvoja vlastita samoća
i bijeda odvoje od svih, pa možda slučajno kreneš van i sjedneš
na klupu u hladnoj jesenskoj noći i svoj žalostan pogled uperiš prema nebu,
što ćeš vidjeti!?

Crnina nebeskog prostranstva kao da ocrtava tvoju dušu,
a ona prazna.
Pokoji crni oblak što se slučajno i sasvim nečujno
prošulja pred tvojim očima, kao da ocrtava te iste crne oči,
a one pune suza.
I vidiš samo prazninu, vidiš samo tamu.

A onda osjetiš lagani povjetarac hladne jesenske noći,
koji ti dodiruje obraze sasvim lagano, ali opet bolno poput najgoreg udarca.
I trzneš se malo, a zatim, nošen tim istim vjetrom,
lagano kreneš u dubinu svojega srca.
Kao što vjetar raznosi lišće jesensko tako i ti prebireš po onim lijepim,
ali davno zaboravljenim sjećanjima.

Susrećeš tu poznata lica, lica odviše draga da bi ih mogao zaboraviti.
Pozdravljaš ih, smješiš im se, a oni ti ne ostaju dužni - vraćaju i osmijeh i pozdrav.
I gledaš prizore svojega djetinjstva, kako se bezbrižno igraš
dok pored tebe uvijek stoji netko tko te pazi.
Promatraš sebe u liku djeteta i gledajući radost u velikim dječjim očima,
vidiš još veću bezbrižnost.
Sada zlatna nit tvoje avanture puca.
Opet si na klupi...
Suze teku, a pred očima i u suzama sjaje se odrazi onih istih dragih ljudi koje si maločas sreo na ulicama svojih sjećanja.
I opet pogledaš u nebo.
Što vidiš?

Ona crnina od maločas nekako je čudna.
Kao da je netko razbacao zlatnu prašinu po njoj.
I ugledaš zvijezdu što se zlati... Pa još jednu, pa još jednu i još jednu...
I u tili čas shvatiš kako je nebo iznad tebe zlatne boje.
Oduvijek je takvo...
No tvoj vlastiti strah ne dopušta ti odvažiti se i zagledati dublje u tamu
ispod koje se kriju
lica koje donose zlatnu prašinu u tvoj život.
Tvoja tama te zasljepljuje i sve čini tamnim.

Tko zna - možda je potrebno plakati češće.
Tko zna - možda je potrebno vikati češće.
Tko zna - možda je potrebno češće sjesti na klupu...