Da život imamo u izobilju...

Drage sestre, draga braćo!
Danas, na četvrtu uskrsnu nedjelju, svoje molitve usmjeravamo prema Kristu, Dobrom Pastiru i molimo ga da u Crkvi bude uvijek onih koji će neustrašivo i hrabro voditi svoje stado prema „domovini gdje smrti više nema i gdje je radost vječna“. Mi danas možemo uistinu biti ponosni na tolike nam znane i neznane pastire koji su nam živote svojim mislima, riječima i djelima uvijek usmjeravali prema Kristu.

Bez Boga postajemo i ostajemo izgubljene ovce

Govoreći o pastiru, o stadu ovaca, ne mogu, a ne sjetiti se dragog i voljenog mi rodnog kraja – Svete Jane. Još se i danas živo sjećam jedne susjede koja je imala poveće stado ovaca, ima ih još uvijek i danas, ali u puno manjem broju. Kao i danas, tako me i nekada fasciniralo koliko ju ovce slušaju, kako idu za njom i kako su u njezinom društvu uvijek mirne. Iako su meni sve bile iste, ta vrijedna pastirica poznavala je svaku svoju ovcu. Danas su nam slike pastira, ovaca i stada toliko daleke da nam ih je teško i zamisliti. Možda ih vidimo na kojoj promidžbenoj poruci na kratko i to je to. Ali vidjeti taj prizor uživo je nešto rijetko.

No baš to što viđamo rijetko, Gospodin najviše koristi. Jer rijetkost potiče na istraživanje, na postavljanje pitanja i traženje odgovora ... Tada Gospodina prepoznajemo u sasvim drugom svjetlu nego li nam se to On više puta čini. Tako ponekad na Boga gledamo kao na Onoga koji nas ne razumije, koji možda i ne čuje naše molitve, možda nam se čini i nepravednim... Zbog tolikih nevažnih razloga u životu Ga napuštamo i ne želimo ga više slijedi. Tada postajemo i ostajemo izgubljene ovce.

Gospodin jedini zna gdje se krije prava čovjekova sreća

A što je ovca bez pastira? Prepuštena je sebi samoj i kao takva onda i raznim drugim opasnostima jer ju nema tko obraniti od nasrataja raznih predatora koji nas žele odvojiti od pastira i koji nam nude poziv na lagodan i život bez muke. No, žele li nam time uistinu dobro? Puno puta nam se može činiti kako nas Gospodin svojim zapovijedima ograničava, možda čak i sputava, ali On jedini znade gdje se krije prava čovjekova sreća i radost. Služenje drugim „bogovima“, psovka Boga, nesvetkovanje nedjelje, nepoštivanje roditelja i starijih, ubojstva, pobačaji, laži, rastave brakova... Ništa od toga čovjeku u životu ne donosi dobro, nego ga odvodi u sve veći očaj, u sve veću depresiju iz koje više ne vidimo izlaz. Danas se želimo obratiti i okrenuti pastiru i čuvaru svojih duša, samome Gospodinu, vratima ovcama. I to samo zato kako bismo imali života u izobilju, kako bismo ovaj život mogli proživjeti na što bolji i smisleniji način.

Život, dakle, biraj!

Ušli smo kroz vrata crkve i time u jedan sasvim drugi i novi svijet, u svijet u kojem boravimo s Pastirom svojih duša. Još malo i izaći ćemo ponovno kroz ta ista vrata, a na pašnjake ovoga svijeta želimo ponijeti ono što smo ovdje primili. U tom svijetu Gospodin uvijek pred nas  stavlja dvoje: „život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Tâ on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji...“ (usp. Pnz 30,19-20)

I ovo razmišljanje završavam stihovima pjesme koju sam naučio uz svoju baku pjevajući je gotovo svake nedjelje s vjernim i pobožnim pukom Svete Jane: „Spasitelju, dobri Isukrste, ti si dobar pastir stada svog. Ti nad njime lebdiš, bdiješ paziš, da ga ništa ne zadesi zlog. Isukrste, moj pastiru dobri, koj se brineš ti za mene vjek, čuvaj pazi, vodi, ravnaj mene, dok nastupi vječnosti mi tijek. Pa kad jednom bude Božja volja da sa drugim zamijenim taj svijet, daj da k svetim u raj tada dođem, s njima budem po sve vijeke svet.“ Amen.