Duhovne misli

Isusova tvrdnja je jasna što se tiče mogućnosti upoznavanja Oca ili Sina: „Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“. Uzaludna je muka uzvisiti se na nožnim prstima s nadom da ćemo doći do Boga samo svojom ljudskom snagom. Nema spoznaje Boga Oca ili Sina samo ljudskom logikom i snagom jer je Bog sasvim drukčiji, neizmjerne veličine i drugačije logike od naše. Upoznati ga možemo ukoliko se sam daje upoznati, odnosno upoznavati, jer ostaje otajstvo koje ne možemo prestati upoznavati.

Danas nam se ljubav servira na mnoge načine i na raznim mjestima kao nešto lako ostvarivo. Viđamo je na filmovima, čitamo o njoj u knjigama, slušamo o njoj u pjesmama, ali jesmo li je ikada zapravo osjetili? Može li se ljubav vidjeti na filmovima? Može li se ljubav odglumiti? Ma kako dobri glumci bili, ljubav se ne može odglumiti. To je jako jednostavno. Nje ili ima ili nema. S njom nema kompromisa. Može li se o njoj čitati u knjigama?

Liturgija crkve u nedjelju slavi svetkovinu apostola Petra i Pavla. Volio bih se stoga u ovom razmatranju nakratko zadržati na jednoj epizodi iz Evanđelja, koja opisuje odnos između Isusa i apostola Petra.

Isus svojim učenicima nije obećao slavan, moćan i bezbrižan život. Nije im govorio o iluziji kako je sama pojava kršćana u društvu magnet privlačenja i oduševljenje za Boga, bez napora i vlastitog doprinosa. Naprotiv, Isus ih konfrontira sa činjenicom kako će im tek patnja, tjeskoba, progonstvo, mač, siromaštvo, bijeda, odbačenost, na kraju križ i mučenička smrt omogućiti status autentičnih Kristovih nasljedovatelja. Što je onda tako lijepo, primamljivo i vrijedno u kršćanstvu?

Jednog vikenda poveća skupina osmaša i sjemeništaraca upitala me, za vrijeme kateheze u prirodi uz rijeku Kupu, da im objasnim Presveto Trojstvo. Ne znam kako biste vi to učinili, no ja sam u prvi trenutak ostao vrlo iznenađen: tako mladi dječaci postavljaju spontano tako nesvakidašnja i složena pitanja… Naravno da su mi se u tom trenutku počele vrtjeti teme s teoloških studija, a ponajviše ona slika sv. Augustina: shvatiti Presveto Trojstvo značilo bi na obali oceana izdubsti malenu rupu u pijesku i svu vodu oceana pretočiti u nju. I djeca znaju da je to nemoguće.

Često nam se dogodi da nemamo vremena! Imamo hrpu rasporeda, popisa, događanja koja nas guše i oduzimaju vrijeme. Ispiti, posao, obitelj, prijatelji – kao da moramo biti na tisuću strana odjednom. Svega imamo, samo vremena ne! Pa se borimo, bojimo, trudimo i ulažemo sve svoje snage samo da sve ipak napravimo i da nitko ne ostane prikraćen za našu pažnju i blizinu, a da su nam istovremeno i sve obaveze rješene. I moramo priznati – dok se mi trudimo svima i svemu ugoditi, imamo osjećaj kao da za nas nitko ne pita, kao da nas nitko ne vidi, nitko ne voli... To nas koči.

Drage sestre, draga braćo!

Vjerujem da su svima vama poznate riječi iz Evanđelja: „Bog moj i sve moje!“ Bar se nadam da su vam poznate i da ste nekada isto vjerovali i mislili u isto vrijeme. No, sada je vrijeme za nas. Danas svima nama Isus govori: „Ante/Petar/Iva/Ana moj/a i sve moje!“ Zamisli da si ti sve ono što Isus ima i na što može računati! Hoćeš li se i dalje isto ponašati? Hoćeš li i dalje vikende provoditi kao i do sada? Hoćeš li i dalje prepuštati da ti prođe cijeli tjedan, a da nisi bio na misi, osim u nedjelju?

Sedma vazmena nedjelja stavlja nas pred duboku Isusovu molitvu za svoje učenike, za nas. Isus moli za nas! Nalazimo se u srcu našega Gospodina, nalazimo se u njegovoj velikosvećeničkoj molitvi.

Dragi mladi, vjerujem kako ste primijetili da je jedna od češće spominjanih riječi u Svetom Pismu, ohrabrujuća riječ: „ne boj se!“ Neki marljivi čitači Biblije govore da je sveukupan broj ove riječi, što u jednini, a što u množini, 365. Iako u ozbiljnoj egzegetskoj analizi sigurno ne bismo došli do tog broja, to nas ne treba spriječiti u razmišljanju da nam Bog svakoga dana, svakoga novoga jutra upućuje ovaj pozdrav: „ne boj se, dijete moje“.