Duhovne misli

Vrijeme je godišnjih odmora kada se, vjerujem, barem malo povlačimo u osamu i dopuštamo tijelu i duši da se odmore. Volio bih stoga razmišljati o tome kako se Isus odmarao i povlačio u osamu. Prije svega, iz evanđelja je vidljivo da je Isusov život nabijen djelovanjem. Isus kao da je u neprestanoj akciji: propovijeda, podučava, ozdravlja bolesne, izgoni zloduhe, druži se s ljudima, putuje iz grada u grad. No, usred ovog nabijenog djelovanja u sinoptičkim evanđeljima nailazimo na rečenicu: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje moljaše“.

Vjerujem da većina mladih ljudi ima iskustvo večernjeg izlaska. Pritom mislim na izlazak u „pravom“ smislu riječi – da ste otišli na neko zadimljeno mjesto toliko bučno da jedva ili gotovo nikako ne možete međusobno razgovarati jer jednan drugog ne čujete, a pritom gotovo da ne čujete ni vlastite misli. Gužva, buka, žamor...

U životu smo se puno puta našli u situaciji kada smo se osjećali sami – da su nas svi napustili i da nam je, kako nam piše Psalmista, mrak jedini znanac. I u tim trenucima samoće čini nam se kao da nas je napustio i sam Gospodin. Što ga više molimo, što više prema Njemu vapimo, On nam ne uzvraća ni jedne jedine riječi. I osjećaj samoće vjerojatno je najgori osjećaj koji čovjek u životu može imati jer mu je u teškim životnim trenucima potrebna blizina drugoga da se ima na koga osloniti.

Čudom kojim je nahranio mnoštvo ljudi sa pet kruhova i dvije ribe, smirivanjem oluje na moru, spašavanjem Petra koji tone zbog svoje malovjernosti i pomalo čudnim i hladnim osjećajem kojim pristupa ženi čija je kći opsjednuta, Isus nas želi suočiti s našom (ne)vjerom, malodušnošću i strahovima. Želi u nama probuditi iskrenu, istinsku i hrabru vjeru – iz srca i duše. A to je vjera bez strahova i dvoumljenja, sumnjičavosti i izdaja.

Prije samo dva mjeseca razmišljali smo kako ćemo provesti ljetne mjesece, možda i kako smršavjeti ili pak kako ćemo podnijeti ljetne vrućine. No, prođe sveta Ana i dođu hladna jutra rana. I ta sveta Ana sa svojim mužem Joakimom imala je čast biti majka Naše Gospe kojoj ove godine nismo uputili samo jednu molitvu.

Toliko je oko nas svakodnevnih žaljenja i samosažaljevanja, toliko tuge, toliko depresije... Kao da je sreća zauvijek zatvorila vrata i kao da baš ništa više nema smisla. Čovječe, kad se baš tako osjećaš - stani, pogledaj oko sebe, a onda se nasmiješi. Nije sve crno.

Ljudi su skloni kompliciranju. U to smo se svi uvjerili i previše puta. Iako svi sve želimo jednostavno, uvijek kompliciramo. Uvjereni smo da ne može biti tako lagano i da mora biti puno teže od ovoga što sada vidimo. Onda ili odustanemo od onoga što smo započeli ili to dodatno zakompliciramo da se izgubimo u svemu. Zar to isto ne činimo i u odnosu s Gospodinom? Svi Ga zamišljamo kao nekog strogog suca koji će nam, kada dođemo pred Njega, sve one naše loše strane staviti pred oči i time nas osuditi. Bojimo Ga se. No, je li On takav?

Isus narodu govori u prispodobama. One su dio svetopisamskog govora, a time se želi kroz slike zemaljskog života približiti nebeska stvarnost. Prispodoba o neprijatelju koji, dok drugi spavaju, sije kukolj usred žita jest bliska svakodnevnici života. Neprijatelj koji sije kukolj među žito jest đavao, zavodnik i začetnik zla. Sjeme, kao što sam Isus objašnjava u evanđelju, jest Božja riječ dana ljudima. Ona raste među žitom, odnosno među Božjim sinovima i kćerima.

Iako možda umorni i opterećeni od svega što se događalo kroz protekli tjedan, željeli smo doći pred Gospodina koji nas poziva upravo takve: umorne i opterećene kako bi nas odmorio, dao nam utjehu iz bogate riznice svoje Riječi i stola te kako bi u nama posijao dobro sjeme koje će kroz idući tjedan, ali i kroz život donositi tridesetostruk, šezdesetostruk ili stostruk urod.    

U trenutku kada te obuzme tuga,
tuga koja guši, koja steže, tuga koja ostavlja tragove i rane na duši,
zamisli kakav bi tvoj život bio bez tuge...
Da nema tuge, kakva bi bila melodija tvojega života?
Radost bi prevladala, u svemu bi prepoznavao samo sreću, sve bi postalo monotono.
Kada bi nekoga izgubio, bio bi radostan.
Kada bi te netko povrijedio, bio bi radostan.
Kada ništa ne bi imalo smisla, bio bi radostan.
Monotonost sreće bi te preuzela i zapravo bi postao hladnokrvan, ravnodušan.