Neka mi bude po tvojoj riječi!

Prije samo dva mjeseca razmišljali smo kako ćemo provesti ljetne mjesece, možda i kako smršavjeti ili pak kako ćemo podnijeti ljetne vrućine. No, prođe sveta Ana i dođu hladna jutra rana. I ta sveta Ana sa svojim mužem Joakimom imala je čast biti majka Naše Gospe kojoj ove godine nismo uputili samo jednu molitvu. Vapimo joj svakoga dana, u raznim prilikama života: i poroda i ispita i molimo joj se u obitelji, na polju, dok se vozimo tramvajem ili autobusom ... I nema tu ništa neobično jer je ona naša Majka, a volimo kada je majka uz nas. Ona nas štiti, Ona za nas posreduje i zagovara nas kod svoga Sina. A o tome koliko nam je blizu svjedoče nam tolike slike, freske, natpisi i pločice zahvale po našim svetištima ili pak ovdje u gradu Zagrebu, pločice na Kamenitim vratima. Tako često čitamo: „Majčice, hvala ti za uslišane molitve! Zagovaraj nas i dalje!“ i tako često čujemo: „Moram upaliti svijeću Gospi na Kamenitim vratima!“

I koliko nam god sadržaj današnje svetkovine bio neshvatljiv i nerazumljiv razumom, dokučujemo ga očima vjere. Kako smo i čuli u zbornoj molitvi, svemogući vjekovječni Bog, bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio je na nebesa. To je ono što danas slavimo, a ta stvarnost jednoga dana čeka i svakoga od nas. Ispovijedamo u Vjerovanju: „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život budućega vijeka.“ Zato je i bitno gledati kuda ulažemo i što zarađujemo kroz svoje tijelo: što gledamo, slušamo, što radimo svojim rukama, kuda upravljamo svoj korak, kuda zapravo svojim životom težimo ... „Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.”

Uvijek težimo prema gore

Naše oči ogledalo su duše i preko njih možemo vrlo lako vidjeti kako se naš sugovornik osjeća ili pak skriva li možda nešto od nas. No, oči Naše Gospe su kod nje najzanimljivije. Oči su to koje nam uvijek ulijavaju nadu, oči su to koje nas pozivaju da svoj pogled ne steremo prema zemlji već da ga usmjerimo prema nebesima, prema mjestu gdje su kriju prave radosti i prava slava koja ne traje koji mjesec ili godinu, već čitavu vječnost. Oči naše Gospe vazda su bile usmjerene samo prema nebu: i onda kada se na početku zabrinuto pitala kako će to sve biti i onda kada je među rodbinom i znancima zabrinuto tražila Isusa i kada je tim istim očima vidjela da je svatovima ponestalo vina ... No, najžalosniji pogled bio je na križnom putu i pod križem. I tada je pogled bio usmjeren prema gore.

I s pravom je sveti Blaž prilikom svog mučeništva upitao svoje mučitelje: „Kako može oko koje je ugledalo svjetlo ponovno uzljubiti tminu?“ Iako je već od toga pitanja prošlo skoro četrnaest stoljeća, nismo još odgovorili na to pitanje. Možda nam se čini i teško tako živjeti u prilikama svagdašnjega života, ali zato je bitno stalno stavljati se u Božju prisutnost, stavljati Gospodina vazda na prvo mjesto i nikada mu ništa i nikoga ne pretpostaviti. Tada živimo ono Marijino: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“, onako kako Ti hoćeš. Tada nam ni trenutak smrti nije nimalo težak. Onda ni na taj trenutak ne gledamo kao nešto čega bi se trebali bojati, već u tom trenutku samo nastavljamo živjeti puninu dara kojeg nam je Gospodin udijelio i pripravio za nas od postanka svijeta.

Stoga, neka nam Gospodin, po zagovoru blažene Djevice Marije na nebo uznesene, rasplamti srce ognjem svoje ljubavi da uvijek težimo prema gore, prema Njemu samom.