Večernji izlazak, tanki štapić i pripadnost

Vjerujem da većina mladih ljudi ima iskustvo večernjeg izlaska. Pritom mislim na izlazak u „pravom“ smislu riječi – da ste otišli na neko zadimljeno mjesto toliko bučno da jedva ili gotovo nikako ne možete međusobno razgovarati jer jednan drugog ne čujete, a pritom gotovo da ne čujete ni vlastite misli. Gužva, buka, žamor...

Koji glas treba slijediti?

Pokušaji snalaženja ljudi ili barem ulaska u duhovni svijet, u zdravu duhovnu sferu, bojim se da su obilježeni sindromom „večernjeg izlaska“. Dakako da je njegova glavna karakteristika buka, zaglušenost. Od tolike siline i količine riječi, buke, glasova, tko može išta više jasno razaznati? Mi, ljudi i svijet, bombardirani smo svakodnevno tolikom nepreglednom količinom mišljenja, stavova, riječi, informacija, da ih ne stigneš ni sve pohvatati, a kamoli provesti kroz kritički aparat. I kad bi htio izvršiti kakvu refleksiju, eto navala nove bujice... i tome nema kraja. Nije ni čudo da je današnji čovjek u svemu tome dezorijentiran, izgubljen, da se ne snalazi. Koji je to glas koji treba slijediti? Koji je to glas koji je ispravan? Kako u tom mnoštvu onda prepoznati koje su bitne odrednice koje određuju i usmjeravaju stvarne životne tijekove?

Svako vrijeme nosi svoje zamke i zablude. Svako vrijeme ima tisuće varljivih glasova. „Što govore ljudi?“ Jasno nas evanđelje suočava. Svi se s tim susrećemo. Sjetimo se samo svih mjesta i ljudi koja kroz svakodnevicu obilazimo. Više nam je nego jasna ta realnost. Koliko su ljudi izgubljeni... Normalno, rijetko će tko reći ili priznati da je to tako. Odnosno, rijetko će tko ustinu biti svjestan da je to tako.

Potrebno je pripadati zajednici i djelovati kao zajednica

Gledajući malo ovo nedjeljno evanđelje, Isusov upit i Petrov odgovor, lako možemo podvući jednu od poruka tog evanđelja koja nam se čini jasna. To je, naime, ona poruka kada spuštamo evanđelje na osobnu razinu, pa nas potiče da se sami zapitamo – pa tko je taj Isus za mene? Od mnoštva glasova i ljudi i buke, stojim li i dalje jasan u svom odgovoru i osluškivanju? Ja bih išao malo dalje od te razine. Naime, znamo svi (razmišljajući kao vjernici) da je potrebno stajati u istinitosti, vjernosti i jasnoći pred Bogom, odnosno našim Gospodinom Isusom Kristom. Potrebna je, dakle, ta osobna razina, ali rekao bih da nije dovoljna. Nije dovoljno samo ustanoviti – da, ja vjerujem i priznajem da si ti Krist Gospodin. Da bismo i šire mogli zahvatiti svijet, potrebno je pripadati zajednici i djelovati kao zajednica. Razumije se da svatko od nas pojedinaca treba, polazeći od sebe, živjeti i djelovati u svakodnevnom životu. To je jedan od poticaja koji smo već čuli tisuću i jedan puta, pa nam ponekad počinje zvučati i kao otrcana fraza. Ali je tako. No na drugu nas stranu prevozi lađa - Crkva s kormilarom – Petrom na čelu. Za prevesti se sigurno na drugu stranu pametno bi bilo ne ispasti iz te lađe. Djelovati kao zajednica. Jer istini za volju – mi samo kao hrpa pojedinaca nemamo tu snagu realno djelovati ili nešto učiniti – kolikim god brojkama baratali. To je ona priča kada imate puno tankih štapića koji su svaki za sebe slomljivi, ali kada ih stavite zajedno ne možete ih slomiti. U tom skupu štapići vide kada su jaki i kome pripadaju.

Oni (onaj) koji imaju problem s pripadnicima lađe – Crkve, nemaju problem s njima kao pojedincima, nego s njima kao zajednicom-kolektivom, odnosno pripadnicima lađe. Zašto? To je pitanje pripadnosti, odnosno jasnog i snažnog identiteta koji zasigurno danas nije poželjan. Naime, sa čovjekom koji ima takav identitet ne može se tako lako manipulirati, jer on zna kome pripada, što želi i kamo ide. U konačnici, taj identitet je identitet istinske usidrenosti u Kristu Gospodinu, identitet koji ti daje istinsku slobodu – ljubiti svakoga bez interesa. Molimo za našu istinsku pripadnost Bogu, zajednici Crkve i istinsku ljubav gdje god bila potrebna. Pomogla nam na tom putu Žena koja je to i imala – Blažena Djevica Marija. Amen.