Gospodin nas nikada ne napušta

U životu smo se puno puta našli u situaciji kada smo se osjećali sami – da su nas svi napustili i da nam je, kako nam piše Psalmista, mrak jedini znanac. I u tim trenucima samoće čini nam se kao da nas je napustio i sam Gospodin. Što ga više molimo, što više prema Njemu vapimo, On nam ne uzvraća ni jedne jedine riječi. I osjećaj samoće vjerojatno je najgori osjećaj koji čovjek u životu može imati jer mu je u teškim životnim trenucima potrebna blizina drugoga da se ima na koga osloniti. Zato je već i sam Gospodin na prvim stranicama Svetoga Pisma ustvrdio da nije dobro da čovjek bude sam.

Osjećaj napuštenosti i samoće gotovo uvijek nam se javlja kada se nađemo u nekoj teškoj životnoj situaciji. Kome se god obratimo za pomoć, gdje god tražimo pomoć, nema zadovoljavajućeg odgovora, a kamo li onda i rješenja. Zato sam se i još uvijek se divim toliko puta roditeljima koji danonoćno bdiju uz svoju djecu u Dječjoj bolnici u Klaićevoj na odjelu intenzivne njege ili onkologije. I tamo se često puta čuje pitanje i vapaj: „Zašto, Bože? Zašto moje dijete, a ne ja?“ A odgovora nema. A roditelj bi dao sve u tom trenutku samo da mu dijete ozdravi.

Za što vrijedi živjeti i za što se valja boriti

Pitanje bola i osjećaj samoće u životu ostat će nam vječni misterij, ali i bol i samoća imaju itekako blagotvoran učinak u životu jer u tim trenucima na najbolji mogući način upoznajemo sebe, svoje mane, svoje nedostatke. I to radimo ni pred kim drugim nego pred samim Gospodinom. Iako nam se čini dalekim, da se povukao i da šuti On stoji pored nas, ne napušta nas. Samo nas želi dovesti do istine o nama samima, želi nas dovesti do konačnog smisla našega postojanja i do onoga za što vrijedi živjeti i za što se u životu valja boriti.

I danas se Isus povlači. I to ni manje ni više nego u krajeve u kojima nema vjere, gdje žive pogani. I danas promatramo Isusa u izdanju u kojem ga baš nismo naviknuli gledati. Svaki puta kada bi netko od njega zatražio kakvu pomoć, svaki puta kada bi netko žarko zavapio, uslijedio je susret i čudo. Danas slučaj baš i nije tako lagan.

Pozvani smo biti uporni

No, Gospodin se uvijek u našem životu pojavljuje kao onaj koji odgaja, kao onaj koji nas kroz sve svoje postupke vodi prema dobru. Sjetimo se samo koliko smo puta, kao djeca, bili odbijeni od svojih roditelja ... Koliko smo ih puta nešto tražili, a oni su šutjeli i govorili nam „Ne.“ No, nisu to oni govorili zato što nas ne bi voljeli ili zato što bi nas zanemarivali. I tada smo se na njih možda kratko i naljutili, ali ih nismo prestali voljeti. I dalje smo bili tu jedni za druge, a kroz život, kako odrastamo, često se sjetimo njihovih metoda i kažemo sami sebi: „A, to je bilo zbog toga.“ Ni sam Isus danas ne želi ostati samo na razini neke ideje, ili možda pak nekog duha iz svjetiljke koji ispunjava sve naše želje kada malo protrljamo tu svjetiljku.

Stvoreni smo na njegovu sliku, a više puta u životu ispadamo kao neke karikature. Bez Njega ne možemo jer je On naš stvoritelj. I do toga nas želi dovesti. Ne želi da ostanemo samo na površini. Ne želi danas da majka svojoj kćeri samo produži život, već On želi da se majčin, ali i kćerin život produbi, da one budu sada one koje će navješćivati Radosnu vijest, Evanđelje, ne samo zbog učinjenog čuda, već zbog vjere u Isusa kao Sina Božjega.

Stoga, kada nam u životu bude teško, kada se osjećamo samima, kada imamo osjećaj da nas je i sam Gospodin napustio, imajmo na umu da samo pozvani biti uporni i Njega u svemu i nadasve voljeti kako bismo postigli njegova obećanja koja nadilaze svaku našu želju.