Duhovne misli

Isus je više puta bio gost na gozbama ili ih spominje u prispodobama. Očito su mu bile važne i drage. Na njima je upoznao kako ljudi „dišu“. U takvim prigodama padali su važni razgovori, rađalo se povjerenje i pravo ozračje. Znao je za radost, šalu i smijeh. Zalazio je na svadbe, kao na primjer u Kanu gdje je vodu u vino pretvorio kako ljudska radost ne bi trpjela. Njegovi protivnici su ga čak nazivali „izjelicom i vinopijom“, „prijateljem grešnika“. Gozba je za Židove Isusova vremena bila nešto posebno. U židovskoj kulturi gozba je, osim slavlja oblik istinskog i bliskog zajedništva.

U svojoj prispodobi, ili bolje rečeno, alegoriji upućenoj glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, Isus opisuje svog Oca kao domaćina vinograda. Kod Mateja kao i kod Marka i Luke ovaj tekst se nalazi nakon triju navještaja Kristove muke, odnosno nakon slavnog ulaska u Jeruzalem. Prvi kršćani su dakle (pa i mi danas) trebali imati pred očima istinu o Božjem naumu za čovječanstvo. Bitno je znati da taj Božji naum i povijest Božjeg naroda kulminiraju u osobi i poslanju Jedinorođenoga Sina. Za razliku od Luke, Matej i Marko su istaknuli veliku brigu koju je domaćin uložio oko vinograda.

Često nam se dogodi u životu da se propitujemo. Propitujemo svoje odluke, propitujemo svoj izabrani životni put, propitujemo čak i vjeru. Uz to što propitujemo nerijetko i sumnjamo. Sumnja se javlja kada su u pitanju naše sposobnosti, naši talenti ili pak ljudi oko nas. I tu dolazi pitanje: može li i smije li vjernik sumnjati i pitati? Smije i može, ako ima u tome pravu nit vodilju.

Ako je u suvremenom svijetu i društvu neka vrlina (ako ju uopće smijemo tako nazvati) nepopularna, onda je to zasigurno poslušnost. O pojmu poniznosti ne bih ni govorio jer mi se čini kao da se taj pojam sve manje razumije. Ali zasigurno su u uskoj povezanosti. Čim čujemo riječ „poslušnost“ nekako izaziva u nama otpor, ima negativnu konotaciju i vjerojatno ju u primisli vežemo s nečim stranačkim.

Želio bih se u ovom razmatranju dotaknuti teme koja nas možda već previše opterećuje i dugi niz godina nam ne da mira. Riječ je o krizi. Neprestano slušamo o različitim vrstama kriza. Prije svega aktualna je gospodarska kriza, zatim kriza vrednota, kriza braka i obitelji, a na kraju i osobna kriza. No, što je to uopće kriza i može li ona donijeti nešto pozitivno?

Misao o Božjoj ljubavi. Kad mi samo padne na pamet – sve zastane. Sve drugo postane nebitno. U odnosu na to, sve drugo je nevažno. Da nema Božje ljubavi, ne bi bilo ni mene ni tebe.

Drage sestre, draga braćo!

Sv. Pavao je dubokom i istinskom vjerom prožetom osobnim iskustvom opisao Kristov križ i njegovo značenje za onoga koji vjeruje. Križ je za neke oduvijek bio ludost, poraz i poniženje, obična sprava za mučenje. No, za kršćane on je znak pobjede Krista raspetoga koji je križu dao smisao mudrosti i snage. Zato upirući svoj pogled u križ vjerujemo u Krista raspetoga i uskrsloga.

Vjerovanje, vjerovati, povjerovati, povjerenje... Sve ove riječi povezane su jer u svom korijenu imaju istu riječ, jednostavnu, malu, a opet toliko snažnu - imaju u sebi vjeru. No, danas kao nikada prije baš je ta riječ bačena u drugi plan, baš je ta riječ izgubila na značenju jer Bog zapravo sve manje nekome treba, mnogi niti ne vjeruju u Njega jer nije dokazano Njegovo postojanje, a kako vjerovati u nešto što ne postoji.

Novopečeni papa Petar-Stijena prošle nedjelje postavljen je u službu, a danas već nazvan sotonom. Prije tjedan dana tako uzvišena nagrada i obećanje, a sada tako teška osuda i ukor. E, moj Petre! Zaboravljaš da je Krist učitelj, a ne ti. Bože sveti, kako brzo. No to bismo još i podnijeli, ta Petru je to rečeno. Ali nastavak dotiče i nas. Krist traži od nas da uzmemo svoj križ i pođemo za njim. E sad, kad već trebamo uzeti križ, bilo bi dobro znati što to podrazumijeva.