Duhovne misli

Mjeseci listopad i studeni obično su u Katoličkoj Crkvi posvećeni molitvi za misije. Imamo čak posebnu Misijsku nedjelju kada se skuplja materijalna pomoć za konkretne misijske centre, ali i posebno moli za blagoslov i uspjeh misija po čitavom svijetu. Misijska narav Crkve proizlazi iz Kristovih riječi: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!“ (Mk 16,15).

U današnjem razmatranju volio bih s vama podijeliti iznimno zanimljivu istinitu priču koja, prema mojem mišljenju, govori o tome što znači biti misionar.

Idući kroz život puno stvari želimo na poseban način obilježiti, poput slavlja imendana ili rođendana ili pak obljetnice braka ili svećeničkog ređenja. Danas u Crkvi slavimo obljetnicu posvete Lateranske bazilike. Iako nam je Lateranska bazilika daleko, možda se i pitamo što uopće mi ovdje u Hrvatskoj imamo s tom bazilikom. No, svako slavlje posvete koje od rimskih bazilika znak je našega jedinstva s Petrovom stolicom, s Papom, a onda preko toga i znak jedinstva sa cijelom Crkvom. Napokon, i u samom Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Prispodoba o ludim i mudrim djevicama razotkriva nam čovjekovu ludost i mudrost. Evanđelje poručuje: ne budi lud, već mudar. Nosi uvijek ulje sa sobom. Ulje jest snaga i mudrost Duha Božjega. Postoji „međuvrijeme“ između prvog i posljednjeg Kristova dolaska, a to je upravo ovo vrijeme u kojem mi živimo. U taj je kontekst smještena prispodoba o deset djevica (usp. Mt 25, 1-13).

Vjerujem da smo si dali malo vremena (ili tek budemo) za obilazak grobova naših dragih pokojnih. Svaka godina vraća sve nas na tu gestu. Zanimljivo je da na grobove idu i vjernici i nevjernici, obični građani i politički vođe. Zar je to neki puki običaj? Za one koji znaju što je život, sigurno nije, nego je duboka ispovijest vjere u uskrsnuće. Tom gestom smo se – kako kaže sam naziv današnjeg dana – spomenuli svih vjernika pokojnika.  Neki događaji nas vraćaju na njih, vraćaju spomene na njih. Spominjemo se onog što su bili za nas, što su bili za Boga.

Do sad si se više puta u životu susreo sa smrću. Smrt je stvarnost koja je sveprisutna, ali mi kao da o njoj ne želimo govoriti. Moraš i sam priznati da te hvata neka nelagoda kada netko u tvojoj blizini spomene smrt, ili pak groblje, ili nešto tome slično. I o tome se zato šuti, a kada se pak dogodi onda se kroz to prođe onako - hrabro i uzdignute glave, jer mi ljudi ne smijemo plakati da ne bi drugi rekli da smo slabi. A onda kada smo sami, duša nam viče i plače zbog smrti nekog nama dragog i kao da nam se svijet ruši.

Bio jedan stari čovjek, ateist, nevjernik, koji se uputio poznatom svećeniku  s nadom da će mu ovaj riješiti neke probleme. Nije mogao nikako povjerovati da je Isus iz Nazareta doista uskrsnuo. Tražio je da se tvrdnje o uskrsnuću dokažu. Kad je ušao u župnu kuću gdje je svećenik stanovao, tamo je već netko sjedio i razgovarao. Svećenik ugleda starca kako stoji u hodniku. Odmah, nasmiješivši se, potraži stolac i ponudi mu da sjedne.

Gospodine, jesi li tu? Tim riječima započeo sam još jedan Susret s Njim. Nisam znao kako bih Mu se ovaj put obratio. Opet sam učinio ono što nisam smio. Uporno činim takve stvari kao da vjerujem da mi to neće nanijeti nikakvu štetu.

Onima koji mu priređuju zamku kako bi ga uhvatili u riječi, Isus danas na 29. nedjelju kroz godinu izmiče s točnim odgovorom koji vrijedi za sva vremena: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22,21). Nisam našao bolje tumačenje odnosa vjernika između Boga i svijeta od Poslanice Diogenetu, ranokršćanskog apologetskog spisa. Evo jednog dijela spisa koji govori o nama kršćanima u svijetu: 

Jean Vanier, poznati osnivač zajednice „Arka“, u kojoj zajedno kao u malome bratstvu žive osobe s intelektualnim poteškoćama i zdrave osobe, opisao je jednom prilikom susret sa svojim bolesnim prijateljem u psihijatrijskoj bolnici. Pitao ga je kako se osjeća i je li zadovoljan. Prijatelj je odgovorio da mu je dobro, ali da mu nedostaje razgovor i pažnja. Jean ga je pitao kako to rješava.

Drage sestre, draga braćo!