Ne umiremo, ulazimo u Život!

Vjerujem da smo si dali malo vremena (ili tek budemo) za obilazak grobova naših dragih pokojnih. Svaka godina vraća sve nas na tu gestu. Zanimljivo je da na grobove idu i vjernici i nevjernici, obični građani i politički vođe. Zar je to neki puki običaj? Za one koji znaju što je život, sigurno nije, nego je duboka ispovijest vjere u uskrsnuće. Tom gestom smo se – kako kaže sam naziv današnjeg dana – spomenuli svih vjernika pokojnika.  Neki događaji nas vraćaju na njih, vraćaju spomene na njih. Spominjemo se onog što su bili za nas, što su bili za Boga. Takva gesta bez dvojbe budi pitanja o smislu života i ljudske sudbine na zemlji. I pred tim pitanjima koja smrt budi, čovjek nikad nije prestao buniti se zbg takvog “ishoda”. Zato Drugi vatikanski koncil ističe kako “zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred licem smrti. Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasap tijela nego ga također, dapače još više, muči strah od ugasnuća za vazda. I po prirodnom nagonu svog srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti. Svi pokušaji tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu smiriti tjeskobu čovjeka: naime, produženje biološkog trajanja ne može mu utažiti one želje za daljnjim životom koja je neodoljivo ukorijenjena u njegovu srcu.” (GS, br. 18)

Smrt je najljepši dan života

Sjećam se reakcije jedne starije vjernice nakon svete mise koju sam imao prije par godina: “Velečasni, nemojte se ljutiti, ali ne biste smjeli baš govoriti o smrti, u ovim mojim godinama često o tome razmišljam i strah me”. Premda cijeli život vjeruje i nastoji živjeti život dostojan vjernika, ipak ne prestaje bojati se pred smrću. To je sasvim ljudski i lagali bismo kad bismo tvrdili da nemamo straha pred smrću. Sam je Isus to proživio u svome tijelu. S druge strane, često puta je francuska časna sestra Emmanuelle znala reći: “Smrt je najljepši dan života”. Mnoge je šokirala tom rečenicom.

Imamo, dakle, pred sobom dva naizgled suprotna “stava”, a onome koji shvaća kršćansko poimanje smrti, ovi stavovi nisu suprotni. Strah od smrti nije ništa grešno jer može biti odraz naše svijesti o konačnosti našeg zemljskog života, ali i izvor velike radosti zbog svijesti o susretu s Onim koji nam danas posebno kaže: “Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan”.

Naš život vraća se “onamo odakle je uzet”

Mi vjernici imamo zadivljuću sigurnost da smrt nije kraj života, nego je ulaz u svijet vječne Božje prisutnosti. Što se više približimo tom svijetu, više smo uvjereni da naš život ne leti u ništavilo nego se vraća “onamo odakle je uzet”. I to nam daje razlog za nadu i za radost. Takvi razlozi nedostaju kod onih koji se uvjere u svoj ateizam premda negdje duboko u sebi nose zagonetno pitanje o smislu smrti i života. Najiskreniji će ipak na času svoje smrti pozvati svećenika za dostojni oproštaj od ovog svijeta. I to ne nedostaje u ovom hrvatskom društvu! Bogu hvala na tome! To su geste koje pozivaju na razmišljanje i koje jačaju vjeru.

Svjesni smo da nam je smrt nepoznata stvarnost jer imamo iskustvo s njom tek preko onih koji su nas napustili (članovi obitelji, prijatelji, poznanici, kolege…). Crkva zna da njihov život nije projurio uzalud, zato nastavlja biti u povezanosti s njima u molitvi. Više od tisuću godina traje ta divna crkvena tradicija, naime, sveti Odilon, opat benediktinskog samostana Cluny zatražio je od svih samostana da slave na dan nakon Svih Svetih svete mise i da mole na nakanu svih vjernih pokojnika.

Danas molimo milosrđe našeg Spasitelja

Ovaj dan nam može biti prava prilika da još jasnije promišljamo o onome što smo prošli s našim pokojnima dok su živjeli s nama, a što smo proživjeli nakon njihovog odlaska. Često puta smo opterećeni žalošću. Žao nam je što nismo možda bili prisutni zadnji čas njihovog života, žao nam je što mislimo da nismo bili dovoljno prisutni u njihovim zadnjim danima, žao nam je što se nismo oprostili od njih kako treba, što nismo tražili oproštenje ili uživo izrekli riječi oproštenja… Upravo zato nam ovaj dan može pomoći “nadoknaditi” te propuste u vjeri u uskrsnuće. Dušni dan je, dakle, dan pomirenja i povezanosti u Uskrslome koji nikog ne želi izugubiti. Vjera u “općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni” daje nam sigurnost da ćemo doživjeti susret s onima koji su nam prethodili. Upravo u toj vjeri možemo s Malom Terezijom reći za njih ali i za sebe: “Ne umirem, ulazim u Život”. Smrt za vjernika je odlazak i ulazak u Život. Moleći milosrđe našeg Spasitelja, mislimo danas i na one koji “počivaju u miru Krista”, ali i na one “kojih je vjera samo (Bogu) znana”, kao što nam kažu euharistijske molitve. U tom duhu, Crkva proglašava ovog ili onog blaženim ili svetim, ali nikad nije tvrdila je li netko u paklu ili nije. Time nam ostavlja otvorenu nadu i vjeru. Crkva nije sudac, Bog je sudac i on upravlja našim životima. Crkva predaje u cjelovitosti razne dogme o raznim sadržajima naše vjere, pa i o paklu, ali ona si nikad nije dozvolila da nekog poimence spominje koji bi bio na tom mjestu o kojem nam evanđelja govore.
Pisac Marcel Pagnol u jednoj svojoj predstavi postavlja Isusu slijedeće pitanje: “Je li Juda u paklu?”. Autor stavlja Isusu na usta ovaj odgovor: “Ne mogu odgovoriti na vaše pitanje… Inače, ljudi bi mogli iskorštavati moje milosrđe!” Ostavljam svakome mogućnost da ovaj odgovor sam tumači (na vlastitu odgovornost!).

Pokoj vječni daruj im, Gospodine…

Milosrđe! To je ono što Crkva ne prestaje moliti za svoje vjerne mrtve. To je ono na što poziva svoje žive vjernike, kroz razne sakramente, nadajući se Isusovom glasu: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega!”

Ove godine slavimo Spomen svih vjernih pokojnika na nedjelju što daje posebnu uskrsnu svečanost tom događaju! Provodimo zato ovaj dan, ali i svaki dan našeg života, u svijetlu Kristova Uskrsnuća i živimo u nadi susreta s našim pokojnima u Očevom zagrljaju!
Pokoj vječni daruj im, Gospodine!
I svjetlost vječna svjetlila njima!
Počivali u miru!
Amen.