Duhovne misli

Iskustvo Boga nas uvijek potiče na radost otkrivajući smisao stvarima, dajući utjehu u teškoćama, otkrivajući nam njegovu blizinu brigu i ljubav. Sve su to razlozi naše radosti. Što sve veseli čovjeka? Veseli ga kad postigne neki cilj ili kad u nečemu uspije pobijediti druge jer mu je u prirodi da želi pobijediti. Uz nagon za pobjedom imamo i nagon pomagati jedni drugima. I to nas čini sretnim. Čovjeka veseli kad može u nečemu uživati: sjetimo se koliko smo sretni kad jedemo ukusno jelo. Naš ljudski mozak može stvoriti osjećaj sreće jednostavnim igrama.

Suvremeni čovjek se guši u buci, galami, mnoštvu riječi i slika. Oglušuje se na zov tišine, uzmiče pred njenim govorom. Njemu je samoća sinonim za osamljenost, a ne vrijeme u kojem se najintenzivnije može susresti sa samim sobom. U tišini vlastitog srca koje moli ili šuti, pjeva ili plače, strahuje ili se nada, čovjek može pronaći svjetlo koje prosvjetljuje, može bolje razumjeti stvari, ljude, događaje, a također može susresti Boga.

Bog će doći kao što je već došao. Njegov drugi, svečani dolazak označit će kraj vremena i kraj svijeta kakvog poznajemo. Ne znamo kada će se i kako to zbiti. Taj dan poznajemo kao sudnji dan, ali je ispravnije zvati ga Danom Gospodnjim jer u taj će dan svi stati pred njega i po pravdi primiti svoju nagradu ovisno o svojim djelima.

Pouzdajemo se u mnoge stvari, s nekima računamo tek privremeno dok nam druge postaju životno bitne. Postoje i osobe u koje se pouzdajemo i kojima vjerujemo da nas neće nikada iznevjeriti. No, ako se pitamo u koga možemo imati najveće pouzdanje, onda je to svakako Bog. U njega se pouzdajemo više od novca, više i od pitke vode, više od prijatelja i više od bračnog partnera, pa čak i više od vlastitog života.

Draga braćo i sestre, danas slavimo prvu nedjelju došašća. Ova nedjelja u velikoj mjeri je obilježena riječju početak zato što je početak nove liturgijske godine, početak adventa, početak tjedna u kojem počinju zornice, početak bliže priprave za Božić, početak paljenja svijeća na adventskom vijencu, početak godine koja je posvećena redovništvu, početak iščekivanja Božića... I današnja čitanja bismo mogli nazvati početnima jer nam donose gotovo cjelovitu sliku o Božjem spasiteljskom naumu.

Danas smo zapalili jednu svijeću na adventskom vijencu. To je jedno malo svjetlo koje stoji nasuprot mučnom i tamnom svijetu. Palimo to svjetlo na svijeći jer smo ljudi nade, jer smo ljudi čija se vjera očituje u iščekivanju i spremnosti za dolazak našeg Gospodina. On je naš gospodar, naš Bog, naš spasitelj i trebali bismo uvijek biti spremni za njega. Njega čekamo kao što sluge čekaju gospodara, ali možda je ljepša slika djece koja čekaju svoga oca, zaručnice koja čeka svoga zaručnika, izgubljene ovce koja se nada svome pastiru jer u nemoći čekamo onoga koji će nam pomoći.

Kada sam te vidio Gospodine?
Činiš mi se toliko dalek, toliko stran, toliko neshvatljiv...
Koliko sam samo puta ljut na tebe, Kralju veliki...
Dođi, spusti se malo s trona i jednostavno budi tu... Pokraj mene...
Neshvatljiv si mi često puta... Znaš da se imam pravo ljutiti na tebe, pa to i činim bez imalo grižnje savjesti...
Hvatam se u koštac s neuhvatljivim i neshvatljivim...
Borim se... Razmišljam... Šutim... I sve se na kraju na šutnju svodi... Šutnju koja frustrira...
Hodam i nadam se da ću Ga negdje sresti... No nema ga...

Pojam 'kralja' danas nam zvuči zastarjelo. On pripada anegdotama, povijesnim udžbenicima ili dječjim pričama i slikovnicama. Kada uz njega još vežemo Krista onda se on uklapa u ovu 'kraljevu' konotaciju. Nešto što je zastarjelo, eventualno pripada povijesti ili je pak tek jedna dobra/poučna/mudrosna priča koja se nalazi u svetoj knjizi kršćana. Uglavnom, nije nešto što je aktualno i ima veze s mojim konkretnim životom.

Što više vremena provodim u ovom nemiru koji me okružuje - zaboravljam kako izgleda mir! Daleko od Tebe sve gubi smisao. Trčim i žudim da ga nađem. Žurim s mjesta na mjesto u nadi da će sljedeće mjesto biti 'to' mjesto gdje ću Te konačno naći i prestati tražiti. Ali, kako to obično biva - opet sam u krivu. Pokušavam Te naći na potpuno krivim mjestima. Ne znam ni zašto se nadam da ću uspjeti. Bilo je potrebno dosta vremena da shvatim da ne moram mijenjati mjesto da bih Te našao. Sve što je trebalo je promijeniti način gledanja, razbistriti pogled.

Svaka rijeka ima svoj izvor. Dok bezbrižno uz nju šećemo obično se divimo njezinim ljepotama. No, često zaboravljamo da svega toga ne bi bilo bez izvora. Tako je to i s našim Bogom. On je izvor povijesti, nas samih i svega stvorenog. On prožimlje svaki atom našega svemira. U njemu živimo mičemo se i jesmo. On je cilj toka čitave naše povijesti. Pa ipak, mnogi ljudi i kršćani žive kao da njihov život i povijest nemaju nikakvog izvora. Kada se prekine ova veza s izvorom koji je sam Bog, čovjek je u opasnosti da rijeka njegova života presuši.