Bog te poziva na gozbu radosti

Isus je više puta bio gost na gozbama ili ih spominje u prispodobama. Očito su mu bile važne i drage. Na njima je upoznao kako ljudi „dišu“. U takvim prigodama padali su važni razgovori, rađalo se povjerenje i pravo ozračje. Znao je za radost, šalu i smijeh. Zalazio je na svadbe, kao na primjer u Kanu gdje je vodu u vino pretvorio kako ljudska radost ne bi trpjela. Njegovi protivnici su ga čak nazivali „izjelicom i vinopijom“, „prijateljem grešnika“. Gozba je za Židove Isusova vremena bila nešto posebno. U židovskoj kulturi gozba je, osim slavlja oblik istinskog i bliskog zajedništva. Međutim, ova Isusova prispodoba pripada u red onih koje već na prvi pogled izgledaju nemogućima. Riječ je o pozivu na kraljevsku svadbu. Pozvani uzvanici nisu se odazvali. Ne znam bi li se tako nešto moglo dogoditi u današnjem vremenu. Tko bi danas odbio ovakav poziv na kraljevsku gozbu, na koju ne moraš ni dara donijeti. Nakon što su prvi uzvanici odbili poziv, kralj skuplja ljude po ulici i dovodi sve na koje je naišao, i dobre i loše, bez razlike. Evanđelist nam prispodobom želi poručiti: Bog poziva čovjeka da prihvati ponuđenu radost kraljevstva Božjega. Poziva ga na gozbu radosti i sreće.

Dioništvo neprolazne radosti i sreće

Kršćanski ideal nije moral koji sputava i tlači, već blaženstvo. I možda baš to zbunjuje. Možda treba reći glasnije da Bog poziva čovjeka na gozbu i radost. Božji poziv sadrži u sebi radost i sreću, a ne sud. Prispodoba o gozbi koju nam je evanđelist zapisao zapravo jest poziv i poticaj na euharistiju. Ona je središnja gozba neprolazne radosti i sreće kršćanskog života. Svatko je na nju pozvan – dobar ili loš, bogat ili siromašan. To je gozba koja dokida razlike. Ona je izuzetna vrijednost. Najveće blago Crkve. Vrijednost svete mise nije u ljepoti oltara, oltarnog posuđa i misnog ruha, u gestama misnika, ni u njegovim riječima, makar najljepše bile. Vrijednost svete mise je što se u njoj ponavlja Žrtva ljubavi na Kalvariji. A mi smo oni koji su pozvani na dioništvo neprolazne radosti i sreće koje crpimo iz Žrtve križa, Tijela i Krvi, Gospodina našega Isusa Krista. Vjerujemo li mi u stvarnu radost i snagu euharistijske žrtve? Po njoj nam Bog otire suze s naših žalosnih i tmurnih lica. Onih lica koja su pogođena raznim kušnjama, tjeskobama, ranama života i patnjama, grijesima i slabostima. Onih lica čije su obraze natopile i izbrazdale suze. Bog nam po toj gozbi ljubavi vraća osmjeh i radost, sreću i blagosolov. Vjeruješ li u to?

A povrh svega ljubav!

Kušaj vjerom i vidjet ćeš dobrotu Gospodnju. Ne dopustimo da naši euharistijski sastanci zajedništva sa živim Bogom nemaju veze sa realnim stanjem naših života. Smrknuta i beznadna lica, a slavlju ni traga. Gdje je nestala radost, nada i optimizam kršćana? Osmijeh na licu, vjera u život? Prijatelju, otvori oči i gledaj koju nam je milost dao Bog! Radost nije bijeg od nečega. Ona je snaga, izazov; ona je nešto oko čega se treba truditi. Radost i osmjeh su, ako ikada, onda sada potrebni današnjem čovjeku. Ovo dvoje „Božjih virusa“, prijeko su nam potrebna „zaraza“ koja prelazi sa čovjeka na čovjeka, ako je iz srca. Rezultat te „zaraze“ jest osmjeh i radost na licu čovjeka, sreća i zadovoljstvo. Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, poštenje, zajedništvo, vjernost, međusobno poštivanje i pomaganje, zaodjenite se nadom i vjernošću Bogu, istinom i pravednošću… A povrh svega ljubav! To je sveza savršenstva i istinski izvor radosti i sreće koji dolazi iz srca, stvara osmjeh na licu i rasvjetljava naš često tmuran i smrknut ljudski život (usp. Kol 3, 12).