Križ na leđa i put pod noge!

Novopečeni papa Petar-Stijena prošle nedjelje postavljen je u službu, a danas već nazvan sotonom. Prije tjedan dana tako uzvišena nagrada i obećanje, a sada tako teška osuda i ukor. E, moj Petre! Zaboravljaš da je Krist učitelj, a ne ti. Bože sveti, kako brzo. No to bismo još i podnijeli, ta Petru je to rečeno. Ali nastavak dotiče i nas. Krist traži od nas da uzmemo svoj križ i pođemo za njim. E sad, kad već trebamo uzeti križ, bilo bi dobro znati što to podrazumijeva.

Križ podnosimo radi Riječi Božje i Božjih vrjednota

Što je križ, zorno nam prikazuje prorok Jeremija koji kaže koliko mu je patnje, poniženja i boli donijelo proročko poslanje. Isus također trpi samo i isključivo zbog Božje Riječi, zbog Božjih vrjednota, zbog svoje vjernosti Bogu i čovjeku, trpi zato jer želi uspostaviti kraljevstvo dobrote, istine, ljubavi, oproštenja... A mi se samo žalimo kako nam je križ težak. Kako i ne bi bio kada svašta trpamo u njega i to najčešće upravo ono što križ ni nije. Postoje mnoga trpljenja u našem životu, a očito je da ne možemo sva staviti pod pojam "križa". Postoje trpljenja za koja smo si sami krivi i to nije naš križ. To postaje križ nekome drugome. I bolesti su trpljenja, ali ni one nisu križ jer onda bi ih, prema Isusovim riječima, trebalo prihvatiti, nositi i ne liječiti. A bilo bi i smiješno kad bismo problem križa mogli rješavati tabletama, injekcijama, operacijama i sl. Dakle, križ je ono trpljenje koje izvire iz naše kršćanske, a ne naravne egzistencije, ono zlo koje podnosimo radi Riječi Božje i Božjih vrjednota.

Nositi križ znači prihvatiti sebe, drugoga, okolnosti u kojima jesmo, tako da damo maksimum svoga udjela u ispunjenju Božje volje. To je, dakle, život bez mrmljanja ili okrivljavanja nekoga ili nečega, već upuštanje u borbu sa zlom u nadi da će nam u svakoj poteškoći pomoći Bog, ali samo ako damo sve od sebe, a to je onaj teži dio. Dati sve od sebe i to ne jednom, nego to činiti kako kaže Krist - danomice, a sveti Pavao nam to i dodatno u drugom čitanju objašnjava kada kaže da prikažemo svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje. Time želi reći kako nije dosta doći na misu, nego je uz tu misnu žrtvu svakoga dana potrebna i žrtva našega života, naših trpljenja i naših patnji. Treba naučiti živjeti ovozemaljskim životom, no pri tom imati uvijek pred očima onozemaljski. Treba izaći iz svoje volje i ući u Božju.

Bog svakome daje križ koji može nositi

A mi? Mi kao da zajedno s Petrom govorimo: "Ne, to se Tebi ne smije dogoditi", ali iz čisto krivog razloga. Ne zato jer marimo za Isusa i Božju volju, nego jer marimo za sebe i svoju životnu komociju. Petar je znao da, ako to čeka učitelja, što tek onda čeka njega i druge učenike?! Ili pak odemo u drugu krajnost i zajedno s nevjernima mu kažemo: "Ako si Sin Božji siđi s Križa!" I učinio je veće čudo od toga, dao se skinuti mrtav s njega. Da je sišao, apostoli bi bili „face“, no još samo pedesetak godina. Ovako su „face“ cijelu vječnost, a svi mi smo dobili priliku biti „suface“ s njima.

Onda opet, čak i kada krenemo za Kristom, pitamo ponovno s Petrom: "A što ćemo dobiti mi koji sve ostavismo i krenusmo za tobom?" I jednostavno nikad nam na pameti nije Krist nego MI. Gotovo nikad nam na pameti nije On, nego JA, a takvi smo onda i prema svojim bližnjima. Petar je samo čovjek koji je naglas pitao ono što su svi apostoli ionako mislili. Pitao je ono što cijela Crkva danas misli i zato ga ne smijemo nikad osuđivati i prstom upirati u njega jer on se barem nije bojao pitati, izaći iz svoje učmalosti i dao se oblikovati od Gospodina. Učinimo to i mi, a ne da gledamo na križ kao na najveće zlo koje nam ne da živjeti pa moderniziramo nauk, čitamo i slušamo ono što nam odgovara od Božje Riječi, kao da ono drugo nije ta ista Riječ, i ponašamo se poput onog čovjeka iz priče koji je došao zamijeniti svoj križ u trgovinu, a pritom je odložio svoj na ulazu i isprobavao redom druge. Neki su mu bili preteški, neki prehrapavi, neki preveliki, neki nezgrapni da bi na kraju našao jednoga koji mu je savršeno pristajao - onoga kojega je i donio. Bog svakome daje točno onoliki križ koliki možemo nositi i uvijek se možemo spasiti samo preko svojega križa. Pa stoga prigrlimo ga, a ne da cijeli život krivimo druge za eventualne padove i neuspjehe. I imajmo uvijek uz Krista pred očima i Petra. Jer upravo on nam je primjer ljudske ograničenosti i bespomoćnosti, ali nakon što je primio Duha Svetoga, postaje sve ono za čime mi čeznemo. Stoga, znamo što nam je činiti! Križ na leđa! Put pod noge! I za Kristom!