Donosimo plodove istine zalijevane ljubavlju

Iako možda umorni i opterećeni od svega što se događalo kroz protekli tjedan, željeli smo doći pred Gospodina koji nas poziva upravo takve: umorne i opterećene kako bi nas odmorio, dao nam utjehu iz bogate riznice svoje Riječi i stola te kako bi u nama posijao dobro sjeme koje će kroz idući tjedan, ali i kroz život donositi tridesetostruk, šezdesetostruk ili stostruk urod.    

Kako sijemo, tako ćemo i žeti

Govoreći o sijaču, sijanju i sjemenkama, na početku je zanimljivo istaknuti činjenicu da je čovjek tijekom povijesti koristio preko 7000 vrsta biljaka za svoju prehranu, a danas ih se uzgaja manje od 150 te danas samo 12 vrsta biljaka predstavlja većinu povrća na našim tanjurima. Također, u bankama sjemena diljem svijeta danas je pohranjeno oko 6.5 milijuna uzoraka sjemena. No, od svih tih milijuna sjemenki, danas želimo progovoriti samo o jednom sjemenu – sjemenu Božje riječi.

Sjeme ne možemo jednostavno baciti u zemlju ili ga negdje samo pohraniti i više se za njega ne brinuti. Tada sjeme gubimo. Sjeme uvijek i svagda zahtijeva čuvanje, sadnju, sakupljanje i ponovo čuvanje. Tada naše sjeme traje i donosi rod. Ne donosi li dobra roda, nemamo od njega nikakve koristi. A Gospodin, kada je stvarao, svakom stvorenju dao je i određenu zadaću koju je pozvan izvršiti u ovom svijetu. U tom pogledu, čovjek zauzima najuzvišenije mjesto jer je jedino biće koje je stvoreno na Božju sliku. To sa sobom nosi i veliku čast, ali i odgovornost jer „baš kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz Gospodinovh usta izlazi ne vraća se k Njemu bez ploda, nego čini ono što je htio i obistinjuje ono zbog čega ju je poslao.“

No, kako sijemo, tako ćemo i žeti – stara je narodna mudrost. Ne sijemo li nikako, nećemo sigurno ništa ni požeti, ali isto tako sijemo li, prihvaćamo i rizik da posijano možemo izgubiti. Zato je bitno gdje i kako sijemo i pripravljamo li dobar teren u svojem srcu za prihvaćanje sjemena Božje riječi. I u tom procesu jedino je bitno da nikada ne odustanemo jer ni sam Gospodin nije odustao, već, kako nam i sam prorok Izaija govori svojim imenom, Gosopodin spašava.

Pravi Gospodinov prorok prepoznaje se po plodovima

Izaija je bio jedan od najvećih proroka koji nije djelovao u nimalo lakoj situaciji. Prorok je u sužanjstvu bio suočen s pitanjem tko je uopće kriv za tragediju sužanjstva: Gospodin ili narod? No, Gospodin ostaje trajno vjeran i obrađuje svoj vrt i bez prestanka sije: od Noe, preko Abrahama, Mojsija, tolikih proroka... I sam je uzeo tijelo „radi nas i radi našega spasenja“. I ponovno pada Njegovo sjeme na kamenito tlo. I unatoč svemu tome Gospodin poziva i dalje i sije i ne odustaje jer nas želi privesti k sebi.

Zato nas tu Gospodin uvijek brižno čuva i svakodnevno zalijeva „životvornom vodom poniženja“, vodom koja sve više pospješuje da korijene svoga života puštamo „imenu nad svakim imenom“, odnosno da svoj život ukorijenimo samo i jedino na Kristu, na Istini. U tom smjeru uči nas i sveta Mala Terezija kako se „savršenstvo sastoji u vršenju njegove volje i u tome da budemo ono što On hoće da budemo...“ Tada iz sjemena koje je Gospodin posijao u naše srce mogu izrasti samo najbolji plodovi. A pravi Gospodinov prorok ne prepoznaje se ni po čemu drugom nego samo po svojim plodovima.

Stoga smo i kao vjernici pozvani cijeloga života donositi plodove Istine koje ćemo zalijevati djelima ljubavi. I koliko će nam god u životu biti teško, imajmo na umu da sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. A na tom putu jedni drugima pomažemo i služimo i pridižemo kada nam bude teško. Tada donosimo i dobre plodove: stostruke, šezdesetostruke, tridesetostruke. Amen.