Povlačenje u osamu

Vrijeme je godišnjih odmora kada se, vjerujem, barem malo povlačimo u osamu i dopuštamo tijelu i duši da se odmore. Volio bih stoga razmišljati o tome kako se Isus odmarao i povlačio u osamu. Prije svega, iz evanđelja je vidljivo da je Isusov život nabijen djelovanjem. Isus kao da je u neprestanoj akciji: propovijeda, podučava, ozdravlja bolesne, izgoni zloduhe, druži se s ljudima, putuje iz grada u grad. No, usred ovog nabijenog djelovanja u sinoptičkim evanđeljima nailazimo na rečenicu: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje moljaše“. Usred aktivnosti koja ostavlja bez daha nailazimo na mir. U srcu aktivne zauzetosti za druge, nailazimo na riječi povlačenja. Usred akcije nailazimo na kontemplaciju. Nakon zajedničkih trenutaka dolazi samoća.

Bez samotnog mjesta djela postaju prazne geste

Što više čitamo ovu rečenicu, možemo doživjeti da je, zapravo, tajna Isusove službe skrivena u samotnom mjestu kamo je otišao moliti se: rano jutro, još za mraka. Na samotnom mjestu Isus je smogao hrabrost slijediti Božju volju umjesto vlastite; govoriti Božje riječi umjesto svojih. On nas neprestano podsjeća: Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa… Nisam došao vršiti svoju volju, nego volju Oca moga… Na samotnom mjestu, gdje Isus postaje blizak s Ocem, rođena je njegova služba.

Ovakvim ponašanjem Isus nas podsjeća da su za naš život važna samotna mjesta. Duboko u sebi znamo da bez samotnog mjesta naša djela postaju prazne geste. Potrebna nam je ravnoteža između tišine i riječi, povlačenja i zauzimanja, udaljenosti i blizine, samoće i društva.

Čovjek vrijedi upravo zbog toga što je čovjek

Živjeti kršćanskim životom znači živjeti u svijetu, a pritom ne biti od svijeta. Ta unutarnja sloboda raste u samoći. Isus je otišao na samotno mjesto moliti se, to jest, rasti u spoznaji kako mu je sva moć koju ima podarena. Na samotnom mjestu Isus se oslobodio svoje obaveze da uspije. Život bez samotnog mjesta, to jest, život u čijem središtu nije tišina, lako postaje razarajući jer tada upadamo u napast neprestane akcije i neprestane korisnosti. Jedna od ideologija suvremenog društva jest ideologija korisnosti i uspješnosti. Ona govori da čovjek vrijedi jedino ako je koristan i uspješan. Samoća i tišina nas podsjećaju da čovjek vrijedi upravo zbog toga što je čovjek.

Kaže jedna priča da su drvosječa i njegov učenik hodali velikom šumom. Kad su naišli na golemo, visoko, kvrgavo, staro i lijepo stablo hrasta, drvosječa zapita učenika: „Znaš li zašto je ovo drvo toliko golemo, visoko, kvrgavo, staro i lijepo?“ Učenik pogleda učitelja i odgovori: „Ne… Zašto?“ „Zato jer je beskorisno“, odgovori drvosječa. „Da je korisno, već bi ga davno posjekli i od njega načinili stolove i stolice, ali budući da je beskorisno, naraslo je tako visoko i postalo toliko lijepo da možeš sjesti u njegovu sjenu i odmoriti se.“