Emaus

Nerijetko se pitamo kako bi danas vjernik kršćanin trebao pristupati suvremenom čovjeku? Današnje evanđelje, koje govori o susretu razočaranih učenika s uskrslim Isusom na putu za Emaus, daje nam odgovor na postavljeno pitanje. Kako, dakle, pristupiti suvremenom čovjeku?

Isus ih je razočarao

Dvojica učenika vraćala su se razočarana i shrvana iz Jeruzalema nakon razapinjanja njihovog ljubljenog učitelja. Šok je trajao nekoliko dana koje su sigurno proveli u zatvorenim prostorijama u strahu da možda i sami ne bi bili uhvaćeni i izručeni rimskoj vlasti. No, valjalo se vratiti kući, otrijezniti od svih ideja da upravo oni, Isusovi učenici, mogu promijeniti svijet. Isus ih je razočarao. Oni su se doista nadali da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Napustili su svoje domove, obitelji, radna mjesta, a sada se osjećaju prevareni i ostavljeni. Kako će im se samo ljudi smijati kada se vrate i kako će im se teško biti opravdati zbog svog religioznog zanesenjaštva. To su misli koje prožimaju shrvane učenika, ali to su često i naše misli.

Crkva kao zajednica sućutnih

Odjednom, približava im se Isus i nenametljivo započinje s njima hod dugačak otprilike sedam kilometara. Interesira se za njihovu situaciju. Prepoznaje njihovu uznemirenost koja se miješa s tugom i očajem. Jednostavno ih pita: Što to putem pretresate? Drugim riječima: Što vas muči? Je li sve u redu? Doista mu je stalo da otkrije njihovo trenutačno stanje. Stoga ih pozorno sluša i bez prekidanja dopušta da potpuno otvore svoju dušu. U ovom postupku se krije prvi korak koji bi kršćanin trebao učiniti u susretu sa suvremenim čovjekom. Je li mi doista stalo da upoznam drugoga čovjeka u njegovim radostima i patnjama? Znam li biti nenametljiv i prije svega slušati, a ne odmah nuditi pobožna rješenja? Puno ljudi jednostavno ima potrebu da ih se sasluša, a ne da odmah dobiju odgovore na sve probleme. Uskrsli nas ovime poziva da nanovo razmišljamo o Crkvi kao zajednici onih koji su sućutni i koji znaju slušati.

Kršćanin je ponizan službenik Božje riječi

Tek kada ih je pažljivo saslušao i kada su mu oni iznijeli svu svoju bol, Isus započinje svoj govor i to tumačenjem Svetog pisma. Ne koristi se, dakle, nekom osobnom filozofijom ili mudrošću, nego pokušava njihovu situaciju opisati u svjetlu Božje riječi. I u ovom postupku Isus nam daje primjer. Kršćanin nije neki samozvani guru, iscjelitelj, prorok koji je prepun darova i zna recept za svaki problem. Ne, kršćanin je ponizan službenik Božje riječi. Od Božje riječi se daje voditi i iz njezinog svjetla čita znakove vremena koji ga okružuju.

Svaki čovjek traga za istinskim zajedništvom

Ubrzo se raspoloženje razočaranih učenika promijenilo. Kada im je Isus tumačio pisma, njihovo je srce „gorjelo“. Pozvali su  ga da ostane s njima. Uskrsli je rado prihvatio poziv i konačno im se u lomljenju kruha pokazao. Oči su im se otvorile i spoznali su da je njihov suputnik zapravo njihov ljubljeni učitelj, Isus iz Nazareta. Svaki čovjek traga za istinskim zajedništvom koje može otvoriti oči za jedan bolji pogled na svijet. Isus nas uči da takvo zajedništvo trebamo ponuditi suvremenom čovjeku koji se guši u individualizmu i osamljenosti.

Jedna istinita zgoda govori o tome da su ruski svećenici 1954. godine, prvi put nakon II. svjetskog rata, izišli iz zemlje jer im prije nije bilo dopušteno. Prva zemlja koju su posjetili bila je Njemačka. Nijemac, svećenik koji ih je primio, rekao im je: „Znam, nažalost, samo dvije riječi na ruskom jeziku – Hristos voskrese! „Ali, to su dvije najvažnije riječi u našem jeziku“, odgovoriše svećenici.