Ako me ljubite...

Poznata je ona priča koju susrećemo u različitim varijantama, ali poanta joj je u uglavnom ista: kada je mladić pričao s iskusnim monahom pa su razgovarali o čežnji i ljubavi prema Bogu. Tijekom razgovora došli su do jedne vode. U tom trenutku monah je mladiću pritisnuo glavu pod vodu i čvrsto držao. Mladić se trzao i opirao, ali mu je ovaj i dalje držao glavu pod vodom i onda ga je nakon nekog vremena pustio. Mladić je svom silinom glavu izronio iz vode i sav šokiran duboko udahnuo zrak. U čudu ga je pitao (za)što mu je to napravio. Monah mu je rekao da će Boga susreti tek kada bude čeznuo za njim koliko je sada čeznuo za zrakom.

Najlakše je ljubiti one koji su daleko od nas

Kada radimo ispit savjesti uvijek ga gledamo prema dvije glavne točke – ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Kada nas ponese ritam i „ludnica“ svakodnevice koju ubrzano živimo, treba sebi priznati da nekada nije lako ljubiti biće koje se nalazi „tamo negdje“, koje nam nije vidljivo i opipljivo osjetilima i koje nas možda na kraju života čeka. Prvo, tko zna gdje se taj Bog nalazi, s druge strane tko zna kada ćemo mi njega susresti. Pa ima vremena. Dok tako nije uvijek jednostavno ljubiti Boga – onoga koji nam se čini „tamo negdje“, stavljati nekada svoj ugled i djelovanje među drugima „na kocku“ radi njega, isto tako nije jednostavno ljubiti i biće kraj sebe. Najlakše je ljubiti one opipljive ljude koji su daleko od nas – recimo djecu u Africi. Najteži ispit je ljubiti onoga opipljivog i vidljivog kraj sebe – koji je tu svaki dan. S još jednom „ljubavlju“ poprilično dobro stojimo, nemamo toliko problema, to je ljubav prema sebi. Tu smo svi više-manje majstori.

Ljubav uključuje trajnost, vjernost i spremnost na žrtvu

Teška je i ozbiljna stvar nekome reći da ga volimo... Takva izjava povlači za sobom posljedice. Naročito kršćanski gledajući – ljubav, ako je istinska, u sebi uključuje trajnost, vjernost i spremnost na žrtvu, rizik. Svi ovi elementi su nešto protiv čega naša pala ranjena grešna sebična ljudska narav viče i izriče tisuću i jedan argument. Za te argumente smo mi načelno svjesni da su dugoročno neprihvatljivi. Ali kada se nađemo u datom trenutku življenja, djelovanja, izvršenja određene stvari (koja nam ne ide na ruku) – koja se u najširem smislu tiče ljubavi prema Bogu i bližnjemu - vrlo brzo nas ti argumenti smekšaju, tako lako smo skloni „racionalizirati“ stvari: Pa je li to baš sada potrebno? Je li to baš tako? Može li se to odgoditi? Nije to kako se čini. U hipu se nađe toliko razloga zašto nešto (ne)učiniti, ali u tišini/dubini našega bića glas savjesti nam jasno progovara što (ni)je potrebno učiniti.

Treba priznati da zaista nije lako Boga najprije prepoznati kao naše najveće i najmilije dobro – dobro koje je iznad svakog drugog dobra u našemu životu, a k tome i stvari praktično u životu tako postaviti.

Isus računa s nama takvima kakvi jesmo

Bio jedan pustinjak koji je živio u egipatskoj pustinji, a koga su napasti toliko mučile da više nije mogao izdržati. I zato odluči ostaviti svoju ćeliju i otići drugamo. Dok je obuvao svoje sandale da izvrši odluku, vidio je nedaleko sebe drugog pustinjaka koji je također obuvao sandale.
„Tko si ti?“ upita stranca.
„Ja sam tvoj ja“, dobije odgovor. „Ako zbog mene ostavljaš ovo mjesto, moram ti dati do znanja da ću ja ići s tobom kamo god ti pošao.“

Sami od sebe ne možemo i nikada nećemo moći pobjeći. Uvijek će nas vjernije od naše sjene pratiti vlastito prestrašeno, sebično, lako pokvarljivo „ja“. Ali ne treba se obeshrabriti. „Ako me ljubite...“ Isus nas proniče i poznaje do u dubinu našega bića i računa s nama takvima kakvi jesmo. Poznat nam je onaj Petrov odgovor nakon Isusovog trećeg upita: „Ljubiš li me?“ „Gospodine, tebi je sve poznato. Ti znaš da te volim.“

Bitku ne vodimo mi, nego General

Nekada tugaljivo možemo ustvrditi da nismo bili vjerni, poskliznuli smo se, Gospodine, posrnuli, pali, promašili... Ali ipak ti je znano da te želimo ljubiti i čuvati tvoje zapovijedi. Ipak bi nas trebala podignuti spoznaja da je Isus već molio za nas. „I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek.“

Kao obični vojnici padamo u boju, ali ipak se možemo naći na pobjedničkoj strani jer bitka ne ovisi o nama, zato što ju ne vodimo mi, nego General. U tim borbama nikada ne izostaje ruka Majke koja stalno moli, Blažene Djevice Marije. Amen.