Duhovne misli

Maranatha – dođi Gospodine Isuse! Tako su pjevali i molili prvi kršćani, tako nastavljaju kršćani svih vremena, sve dok Gospodin ne dođe. Makar nam se može činiti da su se kršćani našeg doba poprilično umorili i da njihova vjera tone u san, ima toliko primjera koji nas žele razuvjeriti.

Ovom nedjeljom započinjemo i vrijeme došašća ili adventa i novu liturgijsku godinu. I da, kao da sve već znam o tome. Liturgijska godina počinje prvom nedjeljom došašća, došašće ima četiri nedjelje koje obilježavamo paljenjem svijeća, zatim čekamo Božić. E da, Božić. Jedva čekamo polnoćku, nadamo se snijegu, atmosferi, hladnoći, grudanju, blagoslovu obitelji... 

Mi svećenici obično upadamo u opasnost da mnoge naše kateheze i propovijedi započinjemo s grijehom prvih ljudi pa nas ponekad vjernici upozoravaju: „Velečasni, nemojte opet započeti od Adama i Eve“. Ipak, kako bismo razumijeli blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije kojega ćemo uskoro slaviti, moramo započeti baš od Adama i Eve.

Dragi mladi, današnja svetkovina, smještena na kraj liturgijske godine, daje nam se na razmatranje upravo kao skupni pregled svih otajstava proslavljenih tijekom jedne crkvene godine, ali opet kao vrhunac s kojega najvećim sjajem blista Kristov lik kao Spasitelja i Gospodara svega.

Čekajući na šalteru u pošti da dođu na red kod „ljubazne“ službenice, dva su se prijatelja srela nakon dugo vremena i počeli su razgovarati o trećem kojeg dugo nisu vidjeli. Jedan od njih u jednom trenutku kaže: „Čuo sam da izgleda kao 'smrt na dopustu'!“ Pretpostavljam da je htio reći nešto o pogoršanju njegovog zdravstvenog stanja. 

Nema sumnje da ovih dana svi dijelimo slične ili čak iste osjećaje ponosa, radosti, zahvalnosti, budimo iskreni pa recimo i čuđenja, nad povijesnim događajem oslobođenja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača iz haškog zatvora. Događaji nad kojima se treba zaustaviti i razmisliti. Baš kao što se u petak zaustavila cijela naša Domovina. Ništa nije bilo važnije od generala koji su se nakon dugo vremena vraćali svojim domovima. Upravo u ovom kontekstu slavimo 33. nedjelju kroz godinu, pretposljednju u liturgijskoj godini.

Puno puta, kada se krećemo negdje u društvu, osobito još ako smo negdje i pozvani, onda se volimo lijepo obući i pomno biramo svaki komad odjeće kako bismo bar po nečemu bili originalni i kako bi po toj svojoj originalnosti u društvu bili prepoznati. Toliko puta u danu potrošimo vrijeme, možemo tako slikovito reći, ispred ogledala, ispred stvari koja nas ne upućuje ni na koga drugog osim na nas same. I u tim trenucima onda kažemo da za „ono unutra“ nemamo vremena ili da smo umorni ili da je baš u vrijeme koje smo odredili za sebe i molitvu došlo nešto ili netko drugi i opet ništa...