Dati Gospodinu sve što imamo

Puno puta, kada se krećemo negdje u društvu, osobito još ako smo negdje i pozvani, onda se volimo lijepo obući i pomno biramo svaki komad odjeće kako bismo bar po nečemu bili originalni i kako bi po toj svojoj originalnosti u društvu bili prepoznati. Toliko puta u danu potrošimo vrijeme, možemo tako slikovito reći, ispred ogledala, ispred stvari koja nas ne upućuje ni na koga drugog osim na nas same. I u tim trenucima onda kažemo da za „ono unutra“ nemamo vremena ili da smo umorni ili da je baš u vrijeme koje smo odredili za sebe i molitvu došlo nešto ili netko drugi i opet ništa... I tako dan za danom, tjedan za tjednom i sve smo dalje od Gospodina... 

Hod po rubu

No, ono što još više zabrinjava jest činjenica da smo ušli u vrijeme u kojem se bitno nekome svidjeti kako bismo „tog nekog“ impresionirali i zadivili svojim vještinama, znanjima, sposobnošću, akademskim titulama ili odjećom. To sve i ne bi bio problem kada bi iza svega toga stajala osoba koja vjeruje, kojoj je stalo i koja je spremna dati sve, sav svoj žitak za Gospodina. Iza svega toga izvanjskog samo stoji, kako i sam Gospodin kaže: obijeljeni grob. I u takvoj situaciji, naravno, da bismo se nekome svidjeli ne biramo sredstva, a najčešće su to ogovaranja ili klevete u kojima nam je cilj uljepšati i uzdići svoju osobu, a drugoga poniziti kako bismo mu dali do znanja da ne vrijedi ništa, baš kao ni udovica koju smo spomenuli u evanđeoskom navještaju koju od bogataša baš nitko ne primjećuje. Osim Jednoga. 

Za udovice u Isusovo vrijeme društvo baš nije previše marilo. Bile su to žene koje su se uvijek kretale negdje na rubu društva i nisu nikome ništa predstavljale. No, ipak, ta jedna osoba stalno hoda po rubovima i baš tamo nalazi zanimljive osobe. Uvijek su nas učili da po rubu nije dobro hodati – postoji mogućnost pada, ali i mogućnost da ugrozimo svoj život. Ali, hodanje po tom rubu uistinu je zanimljiva avantura. 

Vjera je za hrabre i jake

Gospodin voli hodati po rubu i na taj način nas pomalo i provocira jer vjera nije za one koji su slabi, odnosno za one koji se boje, već za hrabre i jake. U ove posljednje tri nedjelje Gospodin je naišao na zanimljive ljude uz put: slijepca koji viče, pismoznanca koji se raspituje kako da na što lakši način postigne vječni život i na kraju susreće udovicu koja se nije bojala prijeći svoj rub koje joj je društvo postavilo. Slijepac viče, pismoznanac (iako jako dobro poznaje Pisma) pita, udovica baca svoje novčiće, sav svoj žitak... Ali sve te ljude vodilo je jedno – vjera u Gospodina. Ne vanjština. Ne društvo. Ne sviđanje. Ne rubovi. Već samo i jedino vjera, ufanje i ljubav u Gospodina. I to potpuno i svime što imamo.

Koji puta u životu Gospodin me podsjeti na akrobata u cirkusu koji izvodi razne akrobacije po užetu. Svi mu plješću i traže još i još akrobacija. Svi mu se sve više i više dive. Odjednom akrobat po užetu prijeđe i s tačkama. I publika viče da želi još jednom to vidjeti. I akrobat ih pita vjeruju li da on to može još jednom izvesti. I svi viču da vjeruju. Tada je akrobat rekao: „Ako vjerujete, molim da jedan od vas sjedne u tačke.“ I u cirkusu je nastao muk. 

Poziv da se okrenemo sebi

Nikada ne znamo u životu kada nas to Gospodin promatra sa strane, kada će nas pozvati da nas provede po užetu i kada će nam nekoga poslati u naš život da bi nam nešto poručio. I jedna udovica se među mnogim bogatašima našla sasvim slučajno. I to samo kako bi poslužila kao primjer Isusovim učenicima, nama koji se svake nedjelje okupljamo na slavlje euharistije. Udovica nije poziv da se okrenemo prema drugom i da drugoga mijenjamo i ispravljamo. Ona je poziv da se okrenemo sebi, da se ne zamaramo svojim suviškom, ljepotom, prvim mjestima, uniformama ili pozdravima. Poziv je to da se čitavom svojom osobom okrenem samo i jedino Gospodinu kojem smo pozvani dati sve, sve što imamo, sav svoj žitak. 

Mislimo li da nas nitko ne vidi od ljudi u činjenju dobra, imajmo uvijek na umu da nas negdje iz nekog prikrajka, možda i nama iz nekog dragog lica, promatra sam Gospodin. Jedne druge nam je poslao u život da se međusobno „provociramo“ i usmjeravamo prema Gospodinu kako bi kao takvi mogli uvijek spremno sjesti u Njegove tačke da nas sigurno provede po rubu našega života.