Žrtva za sebe, za nas, za Hrvatsku

Nema sumnje da ovih dana svi dijelimo slične ili čak iste osjećaje ponosa, radosti, zahvalnosti, budimo iskreni pa recimo i čuđenja, nad povijesnim događajem oslobođenja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača iz haškog zatvora. Događaji nad kojima se treba zaustaviti i razmisliti. Baš kao što se u petak zaustavila cijela naša Domovina. Ništa nije bilo važnije od generala koji su se nakon dugo vremena vraćali svojim domovima. Upravo u ovom kontekstu slavimo 33. nedjelju kroz godinu, pretposljednju u liturgijskoj godini.

Primjer zauzimanja i vrlina

Dopustite mi da se u ovom tekstu nedjeljnog razmatranja, iako bi možda bilo točnije nazvati ga komentarom, zaustavim na riječima homilije koje je nepreglednom mnoštvu vjernika na misi zahvalnici u Stepinčevoj katedrali uputio naš pastir, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. To želim učiniti iz dva razloga.

Prvi razlog jest veoma bogat i poticajan sadržaj nadbiskupove propovijedi, koju preporučam svakome da ponovno pročita ili čak posluša (snimku cijele mise možete već pronaći na youtubeu, a tekst vrlo lako pronaći na mrežnoj stranici naše Nadbiskupije).

Drugi razlog je činjenica da ne smijemo dozvoliti da nam jučerašnje jedinstveno euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali prođe, a da se nad njime ne zaustavimo i ne razmislimo što ono govori i znači nama danas. Očito je da vodeći hrvatski mediji ne misle ovako jer da misle sigurno bi se više potrudili prenijeti nam veličanstveno ozračje koje je vladalo u zagrebačkoj katedrali u kojoj su se generali željeli zahvaliti Bogu, Gospi i bl. Alojziju Stepincu.

Između ostaloga, obraćajući se  generalima kardinal Bozanić rekao je sljedeće: „Hvala vam jer ste mnogima postali primjerom zauzimanja i vrlina u koje se mogu ugledati osobito mladi naraštaji.“ Generali Gotovina i Markač u petak su svima nama održali lekciju života. Usudio bih se čak reći da su nam svojim gestama i riječima održali svojevrsnu katehezu. I to je kardinal jako dobro primijetio kada je rekao da „Bog govori nama danas; govori s pomoću života ove dvojice naše braće. Čujemo li to dovoljno glasno?“

Što nam to Gospodin poručuje preko primjera modernih hrvatskih Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana? Koju riječ Bog upućuje za tvoj i moj život? Svakako riječi današnjeg Evanđelja: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti“ Mk 13,31. Što nam Isus želi poručiti ovom prekrasnom rečenicom? Nebo i zemlja su svijet u kojem živimo, sunce koje nam daje svjetlost, uporište po kojem hodamo, životni prostor u kojem radimo. Pod tim nebom i nad tom zemljom mi stvaramo svoje sigurnosti, radosti i uspjehe. U tim se okolnostima znamo ponašati, jer smo od malena na njih naviknuti. 

Pustinja koja preobrazuje

No, što se događa kada ti netko zatvori pogled prema nebu i oduzme ti tlo pod nogama, kao što se to dogodilo našim generalima kada su bili prepušteni vukovima? Što se događa kada ti propadne svijet u kojem živiš? Kada iskusiš nepravdu, nevjeru, bolest, progon, nerazumijevanje, nezahvalnost, iskorištavanje, svoju vlastitu slabost i podvojenost? Događa se nešto što je ljudski gotovo nevjerojatno i razumu nedokučivo. Bog ti pruža svoju ruku, okreće svoje blago lice, prostire bogat stol i poziva na put predanja u Njegovu ljubav i zaštitu. Bog progovara, odnosno upućuje „riječ koja neće uminuti“. 

Isus je ta vječna Očeva Riječ koja pobjeđuje smrt i koja nas zove u odnos povjerenja i predanja. Patnja i različiti oblici kušnja u kojima ostajemo bez zraka za disanje i tla za hodanje nisu nikada kraj već uvijek prilika da se okrenemo Onome koji je iznad svega. Haška kalvarija generala Ante Gotovine i Mladena Markača bila je njihova pustinja iz koje su izašli jer su se uhvatili za Riječ koja „neće uminuti“. Ne samo da su izašli iz pustinje već ih je ona preobrazila i darovala nam ih takve da u njima vidimo ono nešto što bismo i mi htjeli imati. A to je mir i radost u srcu i na licu koji izviru iz svijesti da „moj Izbavitelj živi“ (Job 19,25) i da riječi moga Izbavitelja ne prolaze. 

Kardinal je stoga ustvrdio: „Znam da vas je ta žrtva pročistila i unijela novo svjetlo u vaše živote.“ Svima je jasno da su generali podnijeli veliku žrtvu. Za sebe, za nas, za Hrvatsku. Ali pitanje je jesmo li svjesni što im je dalo snage da mogu, unatoč svojoj slabosti, podnijeti tu istu žrtvu i to teško breme nepravde. Oni znaju Tko je to učinio i to su nam u petak posvjedočili u katedrali. Na kraju svoje propovijedi nadbiskup Bozanić rekao je generalima: „Vi se vraćate svojoj Domovini. Hrvatska vas i danas treba“. Koliko je to istina. Treba nam svjedočanstvo iskrenosti njihovog predanja Bogu, čvrstoće njihovog karaktera, blagosti njihova nastupa, iskrene ljubavi prema Domovini. U vremenu velikih poteškoća za izgubljene pojedince, rastrojene obitelji, ljude bez nade i smjerokaza, primjer života generala-junaka je poticaj mnogima da se okrenu Bogu, jedinom spasu čovjeka i izvoru njegove snage i smisla. 

Neka je hvala i slava Presvetom Trojstvu, Ocu koji nam u ljubavi Duha Svetoga šalje svoga Sina, Riječ spasenja i oslobođenja koja nikad ne prestaje.