Duhovne misli

U liturgijskim svakodnevnim čitanjima nedavno smo slušali kako se sveti Pavao obraća svome učeniku Timoteju. Činjenica da Pavao Timoteja naziva „ljubljenim“ učenikom i da mu se obraća brižnim očinskim riječima, govori da je ovaj mladi apostol bio iznimno važan za život prve crkvene zajednice. Tko je bio „ljubljeni“ Pavlov učenik i koju poruku kršćani danas mogu iz njegova života iščitati: na to pitanje pokušat ćemo odgovoriti u ovom razmatranju.

Braćo i sestre, danas ponovno vidimo Isusa nakon povratka iz pustinje gdje je bio 40 dana iskušavan od samog Sotone. Bila je to teška borba između svjetla i tmine, vođena majstorskom rukom našega Gospodina i završena pobjedom Gospodara života, svakog života. Međutim, kao što ćemo vidjeti, riječ je borbi koja nije nikada završena, nikada dovršena. Isus je upravo izabrao svoje apostole koji su zajedno s njim krenuli na put prema Kafarnaumu, točnije, prema sinagogi toga grada. Valja isto napomenuti da je to subota, šabat.

Bio jedan pripovjedač koji je živio siromašno, ali bezbrižno. Vanjski svijet mu se činio sivim i bezdušnim i zbog toga je silno trpio. Dok je jednog jutra prolazio trgom pala mu je na pamet misao da ljudima počne pričati priče. Da im priča o dobroti i ljubavi i tako ih postupno privodi sreći. Popeo se na klupu i glasno pripovijedao. Ljudi bi se načas zaustavili, poslušali i produžili svojim putem. Znao je da se svijet ne može popraviti u jednom danu pa se nije dao obeshrabriti. Našli su se neki koji su ga slušali, drugi su se smijali i smatrali ga ludim. No, on je bio uporan.

Dogodit će ti se ponekad u životu da pomisliš kako si sam. Brige pritišću, problemi lete oko tebe, tuga probija srce, a duša nema snage za vapaj... Ostaješ sam. Znam da nemaš snage za molitvu, nemaš niti riječi kojima bi molio...
Pusti. Nemoj se niti truditi!

Imaš pravo biti žalostan i imaš pravo biti zabrinut, ali nemaš pravo misliti da si sam. Dopusti srcu da te povede u prošlost, u one dane kada je sve počelo. Pitaš se što je počelo!? Dopusti srcu da ti odgovori.

Isus nakon krštenja na rijeci Jordanu započinje svoj javni život. Ivan Krstitelj ga prepoznaje kao Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta. To je probudilo interes dvojice učenika – jedan od njih zvao se Andrija, a obojica su bili njegovi učenici. Krstitelj ih usmjerava na Krista. Ivan je svoje poslanje izvršio. Otkriva nam identitet obećanog Mesije i priprema mu put. Na njegovu reakciju dvojica se učenika odluče na susret s Isusom. U susretu s njime postavljaju pomalo zbunjujuće pitanje: „Učitelju, gdje stanuješ“?

Dragi Ti,
Ne znam kako Te osloviti. Sada sam odlučio pisati Ti. Vidiš i sam koliko sam toga sâm sebi nepotrebno stavio na ramena pa mi to oduzima vrijeme za pravi susret s Tobom. Nije to neka isprika. Ali, neću Ti sada ništa objašnjavati. Ti ionako sve već znaš.

Drage sestre, draga braćo!
U životu imamo toliko važnih datuma kojih se uvijek volimo prisjetiti i s dragim ljudima to onda i obilježiti poput rođendana, imendana i raznih godišnjica. Iako nam svi ti dani služe da malo „pobjegnemo“ od puke svakodnevice, ipak ne možemo im pobjeći u jednome: svi ti dani prilika su nam da se zaustavimo i da „bacimo“ svoj pogled prema „jučer“, ali i prema onome „sutra“ iz perspektive onoga što smo „danas“.

Ove nedjelje u liturgiji Katoličke Crkve slavit će se blagdan Krštenja Gospodinovog. Želio bih, stoga, u ovoj meditaciji razmišljati o važnosti sakramenta krštenja za naš duhovni život.

Drage sestre, draga braćo!

Početak Ivanovog Evanđelja nije izvještaj o Isusovu rođenju, no ipak nastojimo biti u ozračju proslave rođenja Sina Božjega, utjelovljene Božje Riječi, Isusa Krista. Izvještaj rođenja nije, ali možemo ga nazvati, hvalospjev Kristovu dolasku. „Riječ tijelom postade“ – dio koji se odnosi na Božić, na rođenje, Riječ Očeva se utjelovila, postala je Bog i čovjek. „I nastani se među nama“ – dio je pak koji govori o stvarnosti.