Duhovne misli

Drage sestre, draga braćo!

Zadnji je dan 2014. godine i željno i s radošću iščekujemo novu, 2015. Što će se sve u njoj zbiti sa svijetom ili s nama ne zna nitko. No ne želimo danas razmišljati o godini koja je ispred nas, već svoj pogled želimo usmjeriti prema svemu onome što je bilo „jučer“, prema svemu onome što se sve ove godine događalo: bilo je tu nekih dobrih i manje dobrih događaja, možda su nas neki dragi ljudi napustili, a neki drugi došli u naš „vlak života“, netko je završio fakultet i dobio posao, možda među nama ima i onih koji traže novo zaposlenje ili su bili suočeni s nekom životnom nepravdom...

Svi vidimo i slažemo se s tim da je društvo općenito zapalo u krizu. Posebno to možemo reći za zapadni svijet, prije svega imajući u vidu duhovnu i moralnu krizu. Prebrzi tijek zbivanja u dvadesetom stoljeću uzrokovao je mnoštvo društvenih promjena, a budući da je čovjek pojedinac sâm dio te priče onda se teško u njoj snalazi. Naime, on nema određeni pogled s distance, takav da bi vidio posljedice toga, naročito one dugoročne. Crkva, odnosno ljudi vjernici dio su toga istog svijeta. Sve njegove promjene utječu i na njih, a samim time i na Crkvu.

Iako smo svetkovinu Božića proslavili, liturgijsko Božićno vrijeme i dalje traje. To je pomalo suprotno od onoga što konkretno doživljavamo u stvarnosti. Sjetimo se da su se naše ulice i trgovi počeli ukrašavati već na početku Adventa, a na televiziji i radiju već su prije Božića svirale Božićne pjesme i stvarao se Božićni ugođaj. Liturgija Crkve čini suprotno. Ona zna što je priprema, a što je slavlje. Upravo zbog toga postoji Božićno vrijeme koje traje do nedjelje krštenja Gospodinovog.

I na Božić neki zaboravljaju na Boga i radije čekaju Djeda Božićnjaka, dive se darovima, raduju snijegu i uživaju u blagdanskom obilju. Sve je to u redu, i može pozitivno obogatiti blagdanski ugođaj, ali prije svega: naš je radot to što je Bog je došao, što se je Isus rodio. Pogledajmo ga, poklonimo mu se i primimo ga!

Drage sestre, draga braćo!
Riječi koje ćemo danas čuti ili smo ih već pak puno puta čuli ovih dana jest čestitka koju jedni drugima upućujemo, a to je „Sretan i blagoslovljen Božić!“ Riječi su to koje nam nisu baš u svakodnevnom govoru. Riječi su to koje čuvamo samo za današnji dan, jer današnji dan je poseban, slobodno bismo mogli reći i najposebniji dan u godini. I s pravom onda jedni drugima želimo da nam Božić bude i sretan i blagoslovljen.

Božić je već sasvim blizu. Kuca na vrata i želi ući. Kuca na vrata srca i vrata duše. Preduvjet za rađanje Boga u nama je mir, pomirenje. Kada u sebi odaberemo mir, tada Badnja noć postaje sveta noć i možemo uskliknuti: Isuse ti si tu! Mir svim ljudima dobre volje! Blagoslovljeni oni koji su te budni i spremni dočekali!

Požuri, Gospodine Isuse, i nemoj kasniti: mi se uzdamo u tvoju dobrotu, utješi nas i ohrabri svojim dolaskom! Koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
 

Još nas samo trenutak dijeli od Božića. Došli smo do posljednjeg dana došašća. Do sad smo slušali o iščekivanju, nadi i obećanju Spasitelja, no sada svu svoju pozornost usmjeravamo na slavlje Božića. No iako se vrijeme skratilo, nemojmo se žuriti. Nemamo kamo zakasniti. Isus će se roditi upravo ondje gdje se nađemo u trenutku njegova rođenja. Slobodno možemo usporiti vjerujući da će ovi blagdanski dani zaista biti blagoslovljeni. Tada, kad si dopustimo biti ono što jesmo, možemo tiho moliti: Dođi Gospodine.

Malenost je Božja mjera veličine. Iz najmanjeg mjesta u Izraelu, najmanjeg kneževstva, iz Betlehema Judejskog, došao je Najveći, onaj čija je veličina dopirala do Boga i s njom ravna bila. I tom Velikom, Najvećem nikad nije bilo dosta malenosti, neznatnosti, napuštenosti. Nije bilo dovoljno što je Betlehem najmanje mjesto: on je izabrao roditi se i izvan Betlehema, na rubu, ne u kući – ni u najmanjoj – nego u špilji, u staji, gotovo nigdje.

Nerođena djeca živa pod krilom majki, najnevinija su živa bića koja treba čuvati svim snagama i mogućnostima. Gospodin Bog je začetnik i otac svakog života koji surađuje s roditeljima u stvaranju novih ljudi. Sin Božji, jedno s njime u svemu, utjelovio se, uzeo je ljudsko tijelo i rodio od Blažene Djevice Marije. To je otajstvo koje slavimo u blagdanu Božića. I on, Isus, je živio u majčinoj utrobi. Ta nam činjenica osvjetljava shvaćanje da svako začeto dijete ima puno ljudsko dostojanstvo od trenutka začeća i da ga treba braniti kao najvrednije dobro.