Gospodine, hvala!

Zadnji je dan 2014. godine i željno i s radošću iščekujemo novu, 2015. Što će se sve u njoj zbiti sa svijetom ili s nama ne zna nitko. No ne želimo danas razmišljati o godini koja je ispred nas, već svoj pogled želimo usmjeriti prema svemu onome što je bilo „jučer“, prema svemu onome što se sve ove godine događalo: bilo je tu nekih dobrih i manje dobrih događaja, možda su nas neki dragi ljudi napustili, a neki drugi došli u naš „vlak života“, netko je završio fakultet i dobio posao, možda među nama ima i onih koji traže novo zaposlenje ili su bili suočeni s nekom životnom nepravdom... Zastanemo li na trenutak, vrlo brzo primjećujemo da u svim tim situacijama (bilo dobrim ili lošim) bez Gospodina ne bismo nikako mogli. On je bio uvijek tu. I kada nam je sijalo sunce i kada je bilo oblačno i padala kiša. I zato mu na danas želimo reći „Hvala!“ baš na svemu, osobito na Njegovoj blizini. Jer bez nje ne bismo mogli.

Gledajući pak na svijet oko sebe ili na Lijepu našu, svaki od nas bi mogao vrlo brzo iznijeti sve ono loše što se događalo ili se još uvijek događa. Bilo je tu uistinu svega: i raznih nepravdi i društvenih podjela i ratova i nerazumijevanja i želje za biti prvi, biti iznad svih ... Sve to nije od Gospodina. Već od Antikrista, od samoga Sotone. Piše nam pisac Prve Ivanove poslanice: „Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili.“ (Prva poslanica sv. Ivana apostola). Nisu ove riječi napisane kako bismo se uplašili, već kako bismo bili hrabri. Jer kada smo okupljeni „s Kristom, u Kristu i po Kristu“ (Doksologija), što nam može Sotona? On samo želi uništiti ono što je Gospodin započeo s nama, odnosno, želi nam noge skrenuti s puta mira, s puta koji vodi prema Gospodinu.

Zato ne vrijedi trošiti puno vremena na borbu protiv Zla, već svoje vrijeme želimo potrošiti stalno čineći dobro ili, rečeno jezikom Evanđelja: želimo što više vremena provoditi ljubeći Gospodina i bližnjega. Tada možemo činiti što god hoćemo, ali prvo ljubimo! Jer samo po ljubavi želimo pamtiti svoju jučerašnjicu kako bismo mogli i dalje ljubiti u sadašnjosti sve dok ne prispijemo u ono vječno zajedništvo ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. A upravo se tu, u toj budućnosti krije naš idel. Vučemo li iza sebe stalno sve ono loše, kuda ćemo stići? One nas uvijek vuku prema dolje, prema zemlji. A naši ideli nisu na zemlji. Potiče nas naš blaženi Alojzije Stepinac: „Može li se uopće govoriti o idealima tamo, gdje nema više kontakta s Kristom, neusporedivim idealom čovječanstva? A gdje nema više ideala, tamo je pad neminovan i katastrofa neizbježiva. Jer ako je ono što čovjek ljubi ispod njega, onda mora da se sagne i gmiže kao životinja, čiji je ideal na zemlji u zobi, slami i vodi. Ako je ono što ljubiš iznad tebe, onda ćeš se dizati poput orla u nebeske visine, sposoban da prezreš sve što je nisko i ružno, pa i samu smrt, kada to ustreba.“

Danas, smo odlučili teret nositi s Gospodinom. „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!“ (Jakovljeva poslanica). U toj „borbi“ pobjeđujemo s Gospodinom. Njega u svom životu želimo vidjeti i jučer i danas i sutra. On je uvijek isti. Drugo sve prolazi. A Bog jedini ostaje. Samo Bog dosta je (usp. sv. Terezija Avilska).