Duhovne misli

Pripremi se za molitvu: odredi koliko vremena imaš i čvrsto odluči posvetiti ga Gospodinu. Smjesti se na mirno mjesto i dopusti Gospodinu da te zaokupi i uvede u svoju živu Prisutnost, zatraži to. Pročitaj ovaj odlomak Evanđelja (Lk 5 1-7) i zamisli si živo u srcu taj događaj. Sad uđi u meditaciju.

Još par sati i počinje mnogima nova školska godina. Trebat ćemo opet krenuti određenim ritmom naših aktivnosti. Prema prilikama, bit ćemo pažljiviji s obzirom na kvalitetu naših međusobnih odnosa. Ako pak radimo u skupini, ili na stabilnost neke skupine, ili čak ako treba graditi smirenost u obitelji, zasigurno će naša spontanost pasti u drugi plan. Trebali bi naši međusobni odnosi biti promišljeni kako nam ljudi ne bi „otežali“ već nejasnu budućnost. Zato, imajući u vidu posljedice naših ljubaznosti ali i grubosti, igrat ćemo na način da budu ipak što manje.

Veliki njemački klasik XX. stoljeća Thomas Mann u svojim se romanima pokazao kao majstor crtanja karaktera koji se očituju gestama i grimasama čime čitatelja uspjeva uvesti u mikrokozmos svojih izmišljenih likova i njihovih odnosa. Takvo crtanje karaktera omogućava čitatelju uživljavanje u svijet njegovih junaka više od bilo koje suvremene 3D vizualne tehnike. Sudjelujući u toj Mannovoj majstoriji nemoguće je, a da se kroz opis pojedinih likova ne prepoznaju karakteri koje susrećemo u ovoj ili onoj poznatoj nam i bliskoj – ili manje bliskoj – osobi u svakodnevnom životu.

Kakav bi bio ovaj naš svijet bez Boga, bez Crkve, bez tolikih Isusovih prijatelja koji su širili i šire zemljom mir i dobro? Dok iščekujemo novo Nebo i novu Zemlju ovaj naš prolazni svijet lako upada u zamke Zloga. Duhovno i materijalno siromaštvo opustošuju ljudske živote. Grijeh i nepravde ranjavaju mnoge. 

Ne znam imate li i vi takav dojam, ali mi se čini da među određenim krugovima u društvu postoji jedan stav koji ponekad ljude vjernike drži kao nekakve mlakonje. „Pa dobro, on je vjernik...“ „Od njega možemo raditi što hoćemo...“ Kao da ih se može bacati tamo-amo kao lopticu. Za to vrijeme ti se trebaš stisnuti u kut i ispričavati se i opravdavati što si vjernik/katolik.

Današnjom svetkovinom Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Velikom Gospom slavimo ono što je svečano kao dogmu proglasio papa Pio XII. 1. studenoga 1950., odnosno da je Marija tijelom i dušom uznesena na nebo, a kako je tradicija zabilježila, svjedok toga događaja bio je prazan grob, baš kao i kod Isusova uskrsnuća. No, dok razmišljamo o Marijinom uznesenju na nebo, teško je ne pogledati i sebe u persepktivi toga događaja. Napokon, i u samom Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u uskrsnuće tijela i život budućega vijeka.

Prošle nedjelje Božja riječ je pred nas stavila naglasak kako ne treba sve gomilati u neke svoje žitnice kako bi se jelo, pilo i uživalo za mnoga ljeta. Sve to čovjeku treba, no ako se opusti i prepusti jelu, piću ili užicima nije dobro jer tada nismo ni za što zabrinuti. Tako nam je i na godišnjim odmorima. Želimo sve nekako zaboraviti i jednostavno se opustiti.

„Onih dana povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli.“

Moj Gospodine! Zaustavljam se pred ovim riječima, pred ovim događajem i samo upijam, osluškujem srce. Prepuštam se potpuno tom osluškivanju. I slušanje se malo pomalo, poput cvijeta pod suncem, pod njegovim nježnim zrakama širi i cvijeta – uistinu počinje živjeti božanski.

Pratiš li me, dragi čitatelju, tražitelju? Slušatelju? Ako ne, to je samo „ne još“, vrati se na početak i kreni lagano, strpljivo s povjerenjem.