Izgorimo od ljubavi!

Prošle nedjelje Božja riječ je pred nas stavila naglasak kako ne treba sve gomilati u neke svoje žitnice kako bi se jelo, pilo i uživalo za mnoga ljeta. Sve to čovjeku treba, no ako se opusti i prepusti jelu, piću ili užicima nije dobro jer tada nismo ni za što zabrinuti. Tako nam je i na godišnjim odmorima. Želimo sve nekako zaboraviti i jednostavno se opustiti. No, usred ljeta kada smo svi opušteni, kada svi u posljednje dane lijemo velike kapljice znoja i mašemo lepezama i kada bismo najradije samo spavali, Gospodin nas poziva na budnost, na pripravnost jer nikada ne znamo kada On dolazi.

Vjernik se jedino i samo bogati u Bogu

I taj sudnji dan svi toliko iščekujemo, svi se oko toga dana pitamo kako će izgledati, hoćemo li tada još biti živi ili mrtvi, hoće li to biti sve tako strašno kako nam se prikazuje u tolikim našim medijima... I ono najvažnije pitanje u cijeloj priči... Kada će se taj dan zbiti? Mnoge su civilizacije prije nas pokušavale naći odgovor na to pitanje, mnogi su ljudi pokušavali naći odgovor na to pitanje posljednjih godina, no nekako im nije pošlo za rukom. Kažu da su nešto krivo izračunali. Očito da jesu kada smo svi mi ovdje još živi i kada još imamo priliku odlučiti se biti bolji. I toliko toga u životu gomilamo kako bi nam bilo lijepo, no Isus nas uči da čovjekov život nije u onome što čovjek posjeduje, već u onome kako se i u kome bogati. Vjernik se jedino i samo bogati u Bogu. I kada posjedujemo Boga, onda nam, kako kaže sveta Terezija Avilska, ne manjka ništa jer samo Bog dosta je! „Solo Dios basta!“

Čovjek vjernik se ne boji

No, svi mi znamo da, kako bi se mogli negdje bogatiti, kako bismo negdje mogli polagati svoju ušteđevinu, negdje u nekoj banci otvaramo i svoj račun i tamo čuvamo svoj novac. Ako se želimo bogatiti u Bogu, onda je očito da i kod Njega moramo otvoriti neki račun! Račun je to naše vjere koja je „već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.“ U ovoj godini Crkva nam daruje Godinu vjere u kojoj, ako nešto uložimo i položimo na taj račun vjere, možemo puno dobiti. Ali mi se pak tako nekako uspavamo umjesto da budemo budni i sve nekako prepuštamo slučaju i ostavljamo razmišljanje o smrti, sudnjem danu i dolasku Sina Čovječjega za neka druga životna razdoblja. No tada će možda biti prekasno. Čovjek vjernik svaki svoj dan živi kao da mu je posljednji, uvijek je pripravan i željno iščekuje Sina Čovječjega. Čovjek vjernik toga dolaska se ne boji i ne pita se kako će taj dan izgledati ili što će se taj dan sve zbivati jer zna i vjeruje da je dostigao cilj svoje vjere: a to je spasenje duše.

Vjera se izriče djelima ljubavi

Vjera nije nešto što bi u našim životima bilo neodređeno. Ona je Gospodinov dar, krepost preko koje Njega činimo vidljivim u ovome svijetu. Ono što je drugima u svijetu nevidljivo, to mi činimo preko vjere vidljivim. Nitko ne može vidjeti ljubav. Nitko ju ne može dotaknuti i reći: „Ovo je ljubav!“ Ali zato svaki od nas osjeti i zna kada mu netko daje svoju ljubav i kada tu ljubav čini vidljivom. Jer vjera se ne izriče ili ispovijeda samo riječima. Ona svoj konkretni izričaj nalazi u djelima ljubavi preko kojih u ovaj svijet unosimo novu nadu, nadu u ono bolje sutra.

Divan susret, zagrljaj s Gospodinom

I svjedočimo li svoju vjeru konkretnim djelima ljubavi, odnosno gledamo li da cijeli svoj život gorimo i izgaramo samo za Gospodina i svoga bližnjega, kaže nam o. Ante Antić, onda se na kraju ovoga života susreta s Gospodinom ne treba bojati jer naprosto neće imati što osuditi jer... Izgorjeli smo od ljubavi. I to na samome kraju neće biti ništa drugo doli jedan divan susret, jedan zagrljaj s Gospodinom! I samo tada svjetiljke će nam biti svakoga dana upaljene i bokovi opasni, a mi slični slugama što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvorimo čim stigne i pokuca. Blago nama ako nas Gospodar, kada dođe, nađe budne!