Ljubiti poput Marije

Današnjom svetkovinom Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Velikom Gospom slavimo ono što je svečano kao dogmu proglasio papa Pio XII. 1. studenoga 1950., odnosno da je Marija tijelom i dušom uznesena na nebo, a kako je tradicija zabilježila, svjedok toga događaja bio je prazan grob, baš kao i kod Isusova uskrsnuća. No, dok razmišljamo o Marijinom uznesenju na nebo, teško je ne pogledati i sebe u persepktivi toga događaja. Napokon, i u samom Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u uskrsnuće tijela i život budućega vijeka.

Vjernik vidi dalje od prestanka života

Na tom našem putu prema „Domovini gdje smrti više nema i gdje je radost vječna“, Blažena Djevica nam uvijek sjaji kao zvijezda i baš zato je i naš narod na poseban način časti i s njome se diči da je ima za Kraljicu, ali i Majku, a upravo u kraljici i majci gledamo primjer kako se ponašati, kako se ophoditi s drugima koje susrećemo u svojim životima.

Marija je svojoj rođakinji Elizabeti izašla u susret, išla je u pohod onoj koja je u tom trenutku bila u potrebi. Elizabeta prepoznaje dobro koje joj Blažena Djevica želi iskazati i zbog toga veliča Onoga koga Marija nosi u svojoj utrobi, pod svojim srcem. No, Marija ne želi zadržati pogled na svojoj osobi. Pokazuje nam Gospodina zbog kojega i čini djela koja čini. I poput Marije mi smo također pozvani svakoga dana drugome izlaziti u susret, kako bi jednoga dana, na kraju našega života, i nama Gospodin izašao u susret i uveo nas u život vječni. A o toj stvarnosti toliko malo razmišljamo jer nas je toga susreta toliko strah ili nas možda hvata i određena tjeskoba. Svakako da smo u tom pitanju suočeni i s onim graničnim pitanjem u svojem životu – s pitanjem o prestanku života, no čovjek vjernik vidi dalje od samog prestanka. On u smrti gleda nastavak svoga života u kojem će dobiti samo ono i sve ono što je kroz svoj život: kroz svoje misli, riječi i djela, zaslužio.

Izgorjeti od ljubavi

A ponekad, gledajući ljude oko sebe, tako rijetko žele izaći drugima u susret bojeći se da bi netko drugi možda mogao biti bolji ili da bi ga jednostavno mogao izbaciti iz neke „tržišne utakmice“ i tako se između ljudi vrlo brzo stvara nezdrava konkurencija koja nas može odvesti, a gdje drugdje nego samo u oholost i sebičnost gdje drugi za mene jednostavno ne postoji i gdje me nije briga za potrebe mojih bližnjih.

Jedina konkurencija koja može i smije postojati među vjernicima jest ona da jedni druge pretječemo poštovanjem i ljubavlju, a u tome nam životnu ljestvicu drže toliki sveci i blaženici, a na poseban način Blažena Djevica koja nam samim svojim životom tako konkretno pokazuje kako se vrlo lako može dostići vječni život i kako se susreta s Gospodinom ne treba bojati. Ako smo svaki dan s Gospodinom, molimo li, ako svaki dan ispočetka poštujemo onaj Marijin nalog: „Što god vam rekne učinite!“, ako svaki dan vidimo svoga bližnjega koji je u nekoj potrebi i pomognemo mu koliko god možemo, na kraju života nemamo se čega bojati jer smo izgorjeli od ljubavi. Baš poput Marije.

Kako ljubim Gospodina i svoga bližnjega?

Možda ćemo zbog iskazivanja ljubavi svojim bližnjima stajati i podno križa, ali baš tamo, u Njegovoj sjeni, u najdubljoj tami i noći gledamo Onoga koji nam s drva križa govori kako se ljubi. „Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena.“

Bojimo li se još uvijek stvarnosti koja nas jednoga dana čeka, našeg konačnog susreta s Gospodinom, današnji dan izvrsna nam je prilika da se zapitamo samo jedno jedino pitanje: „Kako ljubim Gospodina i svoga bližnjega?“ Blažena Djevica je ljubila. I to potpuno na prvom mjestu Gospodina, a onda i svoga bližnjega. Danas nam svojim životom pokazuje što sve nas jednoga dana čeka ako ćemo činiti isto. Neka i nas svaki dan zagovara i moli za nas grešnike sada i na času naše smrti. Amen.