Putujmo u poniznosti

Još par sati i počinje mnogima nova školska godina. Trebat ćemo opet krenuti određenim ritmom naših aktivnosti. Prema prilikama, bit ćemo pažljiviji s obzirom na kvalitetu naših međusobnih odnosa. Ako pak radimo u skupini, ili na stabilnost neke skupine, ili čak ako treba graditi smirenost u obitelji, zasigurno će naša spontanost pasti u drugi plan. Trebali bi naši međusobni odnosi biti promišljeni kako nam ljudi ne bi „otežali“ već nejasnu budućnost. Zato, imajući u vidu posljedice naših ljubaznosti ali i grubosti, igrat ćemo na način da budu ipak što manje.

Pokret srca koji čini bez obzira na uzvrat

Nije po sebi ništa loše kada čovjek živi planirano, oprezno i obzirno. Pogotovo ako su u pitanju međuljudski odnosi. To je čak znak ljudske zrelosti, dobre strategije jer time se stvara ozračje mira potrebnog za naš prostor življenja. U isto vrijeme, ako su sve riječi stavljene na vagu, ako su sve geste prepažljivo učinjene, to može pokazati određenu neučinkovitost. Otežava odnose. Kada spontanost nema više svoje mjesto, proračunatost preuzima sve prostore i ocrnjuje obzore budućnosti. Polako nestaju radost, pjesma, čežnja za životom, povjerenje. Tako obično funcioniraju društva ili skupine u kojima „ulaganje“ vrijedi kao jedino pravilo koristoljubuvih izbora.

Ovakav pogled na međuljudske odnose omogućuje procjenu revolucije koju nam Isus danas nudi. Norme njegova doba su zapravo norme seoskog društva koje nije toliko imućno. Teško je dakle naići na besplatnost, darivanje. Osjećaj darivanja je na neki način paraliziran. Isusovi suvremenici koji grčevito drže svoj komadić zemlje ili područje ribolova zasigurno su morali dobro proračunati. U takvom ozračju oskudice, svaka je velikodušnost vjerojatno prožeta određenim očekivanjima. Daje se u nadi da će se vratiti, i više. Čak su i neke ženidbe bile sklopljene na temelju ekonomskih saveza između obitelji. Danas smo – nadam se – daleko od takvih ženidbi. One su danas „nužno“ utemeljene na pokretu srca. Isus tada i danas poziva na takav pokret srca, koji čini bez obzira hoće li biti uzvraćeno ili ne. Čini upravo zato što zna da neće biti uzvraćeno. Bar ne sada nego „uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih“.

Birajmo posljednje mjesto gledajući Učitelja

A da bi to bilo uopće moguće, Isus nam daje temelj svih dobrota, ali i svih kreposti: poniznost. Mudrac nam to posebno ističe: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.“ Preduvjet da i naše dijeljenje bude prihvaćeno i uzvraćeno o uskrsnuću pravednih leži u poniznosti.

Taj „bonton“ je bio važna životna stvarnost u Isusovo vrijeme: treba primiti od drugih svoje mjesto i počast. Dakle, ne treba se previsoko postaviti u grupi jer se mogu pojaviti neugodne posljedice. Posebice u danima gozbi i svečanosti. 

Prema Isusovoj prispodobi, gozba nije samo prilika da se dobro jede. Objed takvih prilika jasno pokazuje lepezu raznih odnosa u kojima se svatko pokazuje pa i dokazuje. U tim okolnostima, svako mjesto ima simbolično značenje. Ono pokazuje razinu počasti danu onome koji je pozvan. Svi prate je li svatko na svojem mjestu ili odgovara li mjesto osobi koja se na njemu nalazi. Ovdje osobna autonomija nije vodeća vrijednost. Svatko ulazi i prihvaća usku mrežu ljudskih odnosa prema tome kako je procijenjen i počašćen. Isus ništa ne izmišlja kada upozorava na spontanost kojom si čovjek daje neko dobro mjesto. Takav nepromišljen pristup mogao bi voditi do neugodne i javne sramote. Bolje je prepustiti pozivatelju da stavi svakog na svoje mjesto.

No, ova Isusova poruka poziva nas vjernike na jedan korak dalje. Koliko god časniji izgledali prema ljudskim procjenama, ipak bismo trebali uvijek izabrati posljednje mjesto, ne zbog neke krive poniznosti, nego gledajući Učitelja koji je išao tim putem sve do križa. Ako i treba, prepustimo onome „nečasnome“ naše „časno“ mjesto.

Zašto se mučiti oko sitnice?

Kažu da je jedna djevojčica putovala vlakom. Uredno je kupila kartu i dobila svoje sjedalo. Ušla je jedna starija gospođa sa svojim torbama gurajući smirenu i bezazlenu djevojčicu do te mjere da je ova ustala i prepustila joj mjesto. Sada njezine torbe imaju mjesta. Ostali putnici su se počeli buniti pozivajući djevojčicu da brani svoje pravo, da zauzima svoje mjesto. No, djevojčica je odgovorila zaraznim osmjehom: „Nema potrebe da se svađamo oko takve sitnice. Naše zajedničko putovanje je tako kratko. Ja ću sići na slijedećoj stanici.“ Evo nam jednog odgovora koji treba voditi naš život. Poniznost djevojčice iz koje nam dolazi životna mudrost: naše zajedničko putovanje ovom zemljom je tako kratko! Zašto se mučiti oko sitnice? Možda ja već silazim na slijedećoj stanici!

Brate, sestro, nastavi putovanje u poniznosti, bez svađe. Ako treba, ostavi onome koji ima previše torbi tvoje zasluženo mjesto! Sretno putuj u novoj školskoj, akademskoj i pastoralnoj godini!