Duhovne misli

Današnja nam liturgija stavlja na razmatranje riječ koja nas zatekne u našim pitanjima pred životnim situacijama, ali čiji nas odgovori ostavljaju u dvojbi ili barem neodlučne. Tko od nas nije – u danima nevolje – zavapio prema Gospodinu riječima proroka Habakuka? „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje?...“ Da, dokle...?

Scillerov praunuk – kako piše Thomas Mann u „Doktoru Faustusu“ – gospodin Gleichen-Russwurm, dosjetio se jedne ingeniozne, ali neuspjele prijevare.

Čim smo stigli na studij u Rim, nekolicina starijih bogoslova povela je nas mlađe, još nevične orijentaciji i jeziku, ulicama Grada. Odjednom smo se zaustavili pred crkvom sv. Klementa. Tada nisam znao komu je posvećena, ali se i danas sjećam koliko sam gunđao u sebi zbog toga. Naime, ta crkva u blizini poznatog Koloseuma izvana izgleda vrlo jadno. Fasada joj je otrcana, sve okolo poprilično je prljavo i neuredno… Pitao sam se zašto nas ti stariji kolege nisu poveli na neko ljepše mjesto, u neku od sjajnih rimskih bazilika?

Živimo u svijetu koji je obilježen sukobima i suparništvima. Ovih dana osobito žarko smo ujedinjeni u molitvi za mir u Siriji, na Bliskom istoku i u našem Vukovaru. Navikli smo na činjenicu da svakodnevno izbiju neki novi neredi i šire se strašna krvoprolića. Možda smo čak postali indiferentni prema krvavim izvještajima koji su prisutni gotovo u svim vijestima. Najčešće jednostavno prebacimo program kako se ne bismo još više uznemirili jer ionako imamo dovoljno svojih nemira.

Posljednje dvije nedjelje Gospodin nas je po svojoj riječi upućivao kako na što lakši način ostvariti svoj identitet kao vjernika. Ove nedjelje ljestvicu diže malo više...