Služimo u ljubavi!

Današnja nam liturgija stavlja na razmatranje riječ koja nas zatekne u našim pitanjima pred životnim situacijama, ali čiji nas odgovori ostavljaju u dvojbi ili barem neodlučne. Tko od nas nije – u danima nevolje – zavapio prema Gospodinu riječima proroka Habakuka? „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje?...“ Da, dokle...?

Ostati Bogu vjeran u zgodno i nezgodno vrijeme

Prvi dio Božjeg odgovora ostavlja dojam da će slijedeća njegova intervencija biti doista spektakularna i da će uspostaviti pravdu. No, Gospodinov govor mijenja ton i završava sa zagonetnom riječju: „Propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.“ Teško je ne vidjeti u ovom retku neki nagovještaj prijekora. Recimo da nas Gospodin zapravo stavlja na mjesto koje nam pripada: osuditi Boga da ne intervenira u našu korist u najmanju ruku je izraz nepovjerenja. Jedna velika opasnost i greška vjernika leži u osjećaju da se Bog mora osvetiti ili čak gubiti nadu u njegovu ljubav. To je i Judin grijeh, najteži od svih. Reći Bogu: „Bože, ti mene ne voliš!“, gore je od reći Bogu: „Bože, ja tebe ne volim!“ To znači sprječavati Boga da bude ono što jest, da bude Bog koji ne zna činiti ništa drugo nego samo ljubiti, uostalom njegovo je ime Ljubav. Pravedna duša ne zahtjeva, dakle, da joj se čini pravda, nego svojim životom očituje da je pravedna ostajući Bogu vjerna u zgodno i nezgodno vrijeme. Vjera je ta koja nju nosi i vodi.

Zadnja rečenica današnjeg evanđeoskog odlomka jednako tako pogađa naš moderni mentalitet.  Naime, bilo da je riječ o poslu ili jednostavno o našem društvenom životu, volimo biti priznati i pohvaljeni zbog naših dobrih djela, volimo biti čak i nagrađeni. No, Isus svodi te naše čežnje za priznanjem na nešto drugo: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ Kako shvatiti ovaj primjer koji Isus daje svojim apostolima u ovom odlomku?

Isus predlaže logiku služenja

Da bismo bolje shvatili ovaj tekst, trebamo vidjeti kontekst. U Isusovo vrijeme, odnosi između ljudi se smatraju kao svojevrsni natječaj za čast i vlast. Bilo da je riječ o banalnom razgovoru „uz kavu“, bilo da je riječ o nekoj razmjeni darova ili pozivu na neko slavlje, svatko je pokušavao u tim susretima zadobiti povjerenje i poštovanje drugih: možda zbog toga što bi svojim riječima i promišljanjem obezvrijedio argumente sugovornika; možda zbog toga što je dao najljepši poklon ili zbog toga što je organizirao raskošnu večeru. Čast „pobjednika“ na taj način raste pred javnosti. U toj istoj logici, farizeji su umnažali pobožna djela u javnosti kako bi povećali svoju čast i slavu u očima ljudi, što će Isus oštro kritizirati.

U tom kontekstu, Isus govori o beskorisnom sluzi, odnosno o sudbini apostola koji ga mole za vjeru. Analogija koja je ovdje korištena stvalja na pozornicu gospodara komadića zemlje koji – kako izgleda – ima samo jednog roba/slugu (jedna jedina grčka riječ nosi to dvostruko značenje, dulos). On je bio tu za sve, sve je učinio. Nakon rada na polju, on je morao izvršavati kućne poslove kao što je kuhanje. Nasuprot dinamici časti koja je vladala kod slobodnih građana, gospodar je vlasnik svog roba i on se mora u svemu pokoravati. Ono što sluga čini svome gospodaru je zapravo normalno i to ne uzrokuje nikakvu čast, niti mali znak zahvalnosti od gospodara.

Isus predlaže apostolima logiku koja je bitno drukčija od utrke za časti koja je vladala kod religijskih vođa i u društvu općenito. To je logika služenja. Analogija o gospodaru kuće i njegovom sluzi je vrlo znakovita jer je Bog jedini gospodar onih koji vjeruju u njega. No, njegovo gospodarenje je bitno drukčije. Isus ukazuje na to da služenje slabima, prihvaćanje grešnika, ne daje apostolu nikakav razlog za očekivanje neke nagrade ili časti: to je normalan angažman onoga koji želi ići za Kristom. Logika farizeja mora biti nadiđena i preobražena.

Bog ostaje vjeran i prati svoje

Kako u tome uspjeti? Kako danas drukčije ostati vjeran nego u traženju zaslužene nagrade? Sve je pitanje vjere. Treba se ponovno vratiti na molbu dvanaestorice: „Umnoži nam vjeru!“ Gospodin im odvrati: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“ Usporedba s gorušičinim zrnom, tako malenim, dobro pokazuje da nije riječ o „kvantiteti“ vjere, nego o „kvaliteti“, nije riječ o veličini, nego o kakvoći. Kakva je vjera koju nose apostoli? Jaka vjera, čvrsta, ukorijenjena poput duda koji može izdržati pred svim olujama? Ili krhka i slaba vjera koja nestaje pred neizbježnim događajem razapinjanja?   

Put koji Isus pokušava pokazati svojim učenicima je put aktivne vjere koja se muči i koja je utemeljena na unutarnjem uvjerenju da Bog ostaje vjeran i prati svoje, a posebno u kušnjama. Onaj koji vjerno ustraje u takvoj vjeri i pravednosti, taj će se spasiti. Isti je takav poziv upućen u prvom čitanju: „...ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! ...a pravednik živi od svoje vjere (vjernosti)“. Vjera i vjernost, dvije su riječi u hrvatskom jeziku, ali jedna u grčkom: pistis. Istinska vjera, ona koja može iskorijeniti veliko stablo, pokazuje se kroz vjernost Bogu u svim kušnjama.

Spasenje nam je dano po milosti

No, kako prihvatiti i biti samo „beskorisni sluge“? O kakvoj beskorisnosti se radi? Dugo smo mislili da možemo „zadobiti nebo“ na temelju dobrih djela i molitava. U toj perspektivi, sebe smo obično doživljavali kao korisne sluge koji zaslužuju čast, pohvalu i nagradu. No, današnji odlomak nas poziva na obraćenje u besplatnost vjere. I to je ono na sveti Pavao podsjeća Timoteja. Ne samo da im je Bog dao Duha kako bi im pomogao u ostvernju svog poslanja (2 Tim 1,6-8), nego Pavao dodaje odmah: „po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim - ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu..“ (1,9).  Upravo u tome možemo vidjeti da smo sluge beskorisni. Beskorisni za vlastito spasenje jer nam je ono dano po milosti. Naš angažman za Isusom nalazi svoje utemeljenje samo u činjenici da smo od njega ljubljeni i po njemu spašeni. Znati da smo besplatno ljubljeni od Boga, rađa besplatan odgovor od nas: „Učinismo što smo bili dužni učiniti!“. Put koji je Isus zacrtao, put prave sreće, ne mjeri se dakle po časti, čestitkama ili ljudskim nagradama, nego po zadovoljstvu zbog izvršene obveze.

Gospodine Isuse, na koncu tri godine mukotrpnog naviještaja radosne vijesti, godine u kojima si se umorio orajući teške i buntovne zemlje naših srdaca, nisi sjeo za stol da budeš služen, nego poput „beskorisnog sluge“ nalio si vodu u posudu i počeo si učenicima oprati noge. Zatim, uzevši kruh, sam si ih hranio vlastitim tijelom. „Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“. Daj nam ući u dubinu vjere u svjetlu ljubavi kojom si nas ljubio. Tako će naše služenje biti naš način bivanja u svijetu, radi tebe i s tobom! Amen!