Duhovne misli

I ovaj Božić, 2000 godina nakon svog povijesnog rođenja, Bog ulazi u naš svijet, Bog postaje dio stvarnosti u kojoj živimo. Svijet je to u kojem postoji toliko kultura i civilizacija - toliko različitosti. Oko nas je toliko svjetskih čuda, toliko prirodnih ljepota, toliko potencijala i bogatstva. Naš svijet je svijet ljudskih otkrića i dostignuća. I po ovom Božiću Bog postaje dio tog svijeta.

U našoj župi u vremenu došašća mladi imaju jedan lijepi običaj. Jedan drugome ostavljaju poticajne poruke, kratke, ali duboke misli, često iz Evanđelja ili iz pera nekog sveca. Obvezuju se da će moliti za tu osobu ili na njezine nakane. Tako je mene prije nekoliko dana dočekala vrlo poticajna poruka. U svom sam adventskom poštanskom sandučiću naišao na malu epruveticu, onakvu kakvu koriste u laboratorijima. Na njoj je bio zapisan evanđeoski citat Mt 17,20, a u njoj su se nalazili papirić s porukom „ovoliko je dovoljno, ne zaboravi“ te nekoliko sitnih zrnaca.

Zasigurno smo ponekad ostali zadivljeni poezijom. Onim trenutkom kada je ono što smo u sebi doživjeli kao nešto što je teško izrecivo došlo do riječi i do dodira s onim temeljnim u nama. Lakoća kojom poezija izriče ono bitno u nama i oko nas proizlazi iz njezine dinamične stvarnosti. Poiesis (ποίησις) je pravljenje u smislu proizvođenja nečega čega prije nije bilo, a u smislu pjesničkog umijeća ono je pravljenje koje znači nastanak nove pjesme. Ta vrsta pravljenja kao rezultat ima cijeli novi sklop svjetova i čini da ono čega nema postane i bude.

Ponekad se s nostalgijom vratim na rodni brijeg i razgledam drvenu kuću mog djetinjstva. Moji su roditelji napravili novu kuću te smo se nakon osnovne škole preselili u nju. A stara je drvena kuća postala uspomena na sretne dane. U njoj smo nekad pisali lijepe priče svoga djetinjstva i domaće zadaće. Kad obiđem drvenu kuću djetinjstva kao da još uvijek osjećam toplinu koja zrači iz debelih drvenih planki od kojih je napravljena. Koliko je samo riječi, smijeha i suza upijeno u njih! Tu su upisani prvi bratovi i moji koraci, radosti i brige oca i majke kao i tiha bakina molitva.

Koliko topline u Božjem pozivu kojeg upućuje po glasu proroka Izaije: „Tješite, tješite moj narod!“. Utješiti… Sigurno jedna od najljepših sposobnosti naše duše. To zna svatko tko je ublažio bol i podigao duh osobe koja pati ili živi u očaju. Jedna od najtežih čovjekovih patnji je samoća, stoga ono što tu veliku patnju ublaži, donosi i jednako veliku radost – svima koji su uključeni u taj proces nesebičnog darivanja ljubavi. Ali koliko smo se puta našli u situaciji da ne znamo utješiti, bespomoćni i bez pravog oruđa u rukama, dijeleći bol, su-pateći.

Vijest, koja se početkom tjedna proširila medijima, o ubojstvu časne sestre Lukrecije Mamić, misionarke u Burundiju, sve nas je duboko potresla. Nerijetko čujemo o pljačkama, ubojstvima i otmicama ljudi koji kao volonteri, liječnici i misionari djeluju na „crnom“ kontinentu. Takve nas vijesti sasvim sigurno pogađaju, ali kada se radi o ubojstvu nekoga tko je iz naše domovine, normalno je da osjećamo još veću zabrinutost.

Središnja misao došašća jest iščekivanje Gospodina promatrano kroz različite vidove. Prije svega tu je očekivanje u Starom zavjetu koji je trajno bio usmjeren prema Mesijinu dolasku. O njemu govore proročanstva, koje liturgija donosi u ovo vijeme, kako bi ih vjernici razmatrali da se u njihovim srcima probudi duboka želja i potreba za Bogom - što je sve tako živo opisano u proročkim spisima.