Tješite...

Koliko topline u Božjem pozivu kojeg upućuje po glasu proroka Izaije: „Tješite, tješite moj narod!“. Utješiti… Sigurno jedna od najljepših sposobnosti naše duše. To zna svatko tko je ublažio bol i podigao duh osobe koja pati ili živi u očaju. Jedna od najtežih čovjekovih patnji je samoća, stoga ono što tu veliku patnju ublaži, donosi i jednako veliku radost – svima koji su uključeni u taj proces nesebičnog darivanja ljubavi. Ali koliko smo se puta našli u situaciji da ne znamo utješiti, bespomoćni i bez pravog oruđa u rukama, dijeleći bol, su-pateći. U tim su se trenutcima znala događati čuda – sama blizina i šutnja bila je dovoljna utjeha, predavanje Bogu u ruke i zajednička molitva bez pokušaja davanja odgovora, donijela je mir. Ali događali su se tu i krivi potezi. Svi smo bili u situaciji u kojoj smo tješili riječima u kojima se osjetilo da ni sami u njih ne vjerujemo, kada smo povlačili neke brze prečice od tuge, preko Boga do utjehe. Kada je riječ utjehe više bila banaliziranje tuđe boli, a „Bog će sve izvesti na dobro“ izjava bez temelja vjere u duši. U tom trenutku shvatili smo: bolje bi bilo šutjeti. I to je istina – ako vjerujemo da utjeha dolazi od nas i ovisi o našoj sposobnosti tješenja. Kod takvoga stava očito je da sami nismo bili utješeni od Boga, ili da nismo uvidjeli kako je On nas u našim tugama tješio. Nismo bili prisebni dok je Bog svojom milošću u mojoj duši izvodio čudo.

Pogledajmo kako On tješi svoj narod. Božja utjeha je poruka da nam je krivnja okajana, poruka kojom će se ropstvo okončati. Grijeh je ropstvo, a krivica je ogroman teret na duši…nije li to istina? Bog oslobađa od onoga što paralizira čovjeka čineći ga nesposobnim za ljubav prema Bogu i bližnjemu. Nadalje, najveća utjeha u cijelom tekstu je Božje obećanje da će On sam pohititi da nas spasi! On će pasti svoje stado, On će mu dati počinka, On će ga sakupiti, On će jaganjce nositi u naručju, On će poviti ranjenog! Radosno u Radosnoj vijesti je to da sam Bog dolazi i učinit će sve da utješi, pridigne, spasi.

Kojeg li olakšanja! Ne moram ja biti taj koji će utješiti, dovoljno će biti da tješim. Ne moram ja pasti njegovu ranjenu ovčicu, On će to učiniti. Može li očitovanje ljubavi prema bližnjemu u životnoj kušnji biti: „Zašto mene pitaš za odgovor? Pitaj onoga koji ti može i želi odgovoriti… Isusa Krista!“. Ostati blizu, imati toplo srce, ali i prepustiti Bogu. Usudimo li se riskirati s Bogom? Vjerujem li da kada bližnjem kažem: „Predaj to u Božje ruke!“, i on to zaista učini: tu životnu muku ispruži naprijed i ispusti iz ruku, ona ne pada na pod uz strašan lom, nego u sigurne i brižne ruke Boga koji je cijelo vrijeme samo to čekao? Ovo nije poziv da otkačimo brige i dužnosti i nemarno ih prepustimo u ruke Nekoga tko će ih odraditi i bez nas, nego buđenje vjere da ne stojimo sami. Buđenje vjere da moj život ima izvor u Bogu, da ne postojim sam po sebi i od sebe, da je dah koji izdišem pa udišem dah koji je Bog udahnuo u moje nosnice. I otkad ga je udahnuo i otkupio, ne prestaje nad njime bdjeti. Budimo iskreni: kada dođe do stvarnih životnih uloga i mogućih ozbiljnih gubitaka, kada je prijetnja opipljiva i neumoljiva, kada škripac života pritišće tako da ga svih 5 osjetila percipiraju, a Boga niti jedno, svi mi to više ne vjerujemo nego vjerujemo. Ne ulazimo u stvarni rizik s Bogom, klecaju nam koljena pri pomisli na budućnost. A ovo je sada poziv da se prisjetimo Božjih tragova u svojem životu: milosti, mira i blagoslova u sakramentima, učinka molitve na našu dušu, snage koju smo dobili, spasenja, providnosti, darova, onih trenutaka u kojima smo se naježili i rekli „Bože, ovo je tvoje djelo!“. Ima toga, draga moja sestro, i dragi moj brate. E to neka bude početak povjerenja u Boga. Kažem „početak“ jer i dalje ostajemo u rascjepu sumnje i vjere, a nastavak i jačanje nam je Bog pripravio i u ovome došašću. Daruje nam proroka Izaiju čija se proroštva, a proroštvo je uvijek i rizik, ostvaruju i tada i gotovo osam stoljeća nakon njegove smrti. Potaknuti smo čitati i njega i ostale knjige sv. Pisma kako bismo prepoznali Božji plan spasenja i povjerovali mu. Pozvani smo razmatrati i moliti u ovom došašću kako bi ta spoznaja, vjera i pouzdanje rasli. Spasonosni po tome što ću jedino tako Bogu otvoriti vrata srca kako bi ušao i prvo mene utješio, pridigao i umnožio mi vjeru. Tada, i samo tada, spreman sam za tješenje Njegovog naroda. Tada moja sposobnost prijateljske utjehe i bliskosti u manjim brigama, izrasta u utjehu u vječnim i neumoljivim. Prihvatimo stoga Božji poziv na tješenje Njegovog naroda, ali i put kojeg On u tom poslanju nudi. Želiš li zaista utješiti i biti nekome bližnji, želiš li vjerodostojno govoriti, tješiti ili šutjeti, približi se stvarno i uporno u ovome Došašću, Izvoru sve utjehe koji nam prilazi!