Postajanje 25 550

Zasigurno smo ponekad ostali zadivljeni poezijom. Onim trenutkom kada je ono što smo u sebi doživjeli kao nešto što je teško izrecivo došlo do riječi i do dodira s onim temeljnim u nama. Lakoća kojom poezija izriče ono bitno u nama i oko nas proizlazi iz njezine dinamične stvarnosti. Poiesis (ποίησις) je pravljenje u smislu proizvođenja nečega čega prije nije bilo, a u smislu pjesničkog umijeća ono je pravljenje koje znači nastanak nove pjesme. Ta vrsta pravljenja kao rezultat ima cijeli novi sklop svjetova i čini da ono čega nema postane i bude. Riječ je o kretanju koje je stalno u tijeku, koje je nedovršeno i mogli bismo reći: još je u postajanju. Čak i kad je već napisana ili izrečena, pjesma nije dovršena, već čeka na svoje slušatelje da im u tom trenutku slušanja progovori. U tom trenutku je primatelj onaj koji nastavlja poiesis - pravljenje, odnosno razumijevanje smisla onoga što nam pjesma želi prenijeti i gdje nas želi dotaknuti ili nas preobraziti.

Baš kao i pjesničko umijeće i vjera je jedna vrsta poiesis - pravljenja ili razumijevanja Božjeg govora koji nam daruje svoju riječ svaki dan i koja mojem životu daje uvijek iznova novu poruku koja me želi učiniti postojanim. Vjera je tako postojanost u smislu pouzdanog stajanja na tlu Božje riječi. Ona pak je poticajna, dinamična i životvorna jer nam progovara da je Bog postao čovjekom kako bismo mu mi postajali sve sličnijima. Događa se da vjernici jednostavno zastanu u pokušaju razumijevanja Božjeg govora i ukalupe se u svoje vlastite vizije Boga i stvarnosti koja ih okružuje. Nije rijetkost da iz takvog stava proizađe katkad razdor, netrpeljivost i nerazumijevanje među onima koji tvrde da su Kristovi. Takav apsurd koji je izgubio iz vida poiesis vjere nipošto me ne čini postojanim, već me samo dovodi do zastoja gdje sam izgubio iz vida druge i Drugoga. Zato je važno bdjeti, pripraviti put i otvoriti se poiesis vjere – uvijek novom poticaju koji dolazi od Božje riječi koja nas pročišćuje i stalno nas poziva na obrat.

25 550 je broj dana koje proživimo ako uzmemo kao prosjek 70 godina života. Ostanemo li stajati na mjestu inzistirajući samo na našoj vlastitoj viziji življenja vjere kao puta na kojem mi ne trebaju drugi, mogu nam to biti vrlo mučni i teški dani, a za ljude oko nas prestajemo biti autentični svjedoci vjere. Međutim, u otvorenosti postajanju Božje riječi među nama kao one koja mi progovara u mojoj konkretnoj situaciji u zajedništvu vjere s drugima – u poeziji vjere – to je broj dana u kojima možemo biti blagoslov za naše bližnje i u kojima im također možemo otvoriti perspektivu vječnosti već sada, iako još ne u punini. Postajati sve sličnijim Bogu uključuje i ono: „Evo, sve činim novo!“
U tom smislu želim Vam sretno postajanje.