Duhovne misli

Dragi prijatelji, pišem ovo razmatranje još uvijek pod dojmom obilježavanja dvadesete obljetnice pada Vukovara. Ujedno se pitam ima li smisla tjedan dana kasnije govoriti o Vukovaru od strane nekoga tko je u to vrijeme imao četrnaest godina i ratne dane provodio u sigurnim podrumima grada Zagreba? Bojim se banalnih riječi kojima se ne može opisati sva strahota ljudske patnje koju su doživjeli zatočeni Vukovarci. Bojim se stavljanja u kožu onima koji su se opravdano osjećali zaboravljenima, ostavljenima i izdanima.
   

U našem vjerničkom životu dogodi se obeshrabljenje, malodušje i malovjerje. Zadnje nedjelje u crkvenoj liturgijskoj godini slavi se svetkovina Isusa Krista Kralja Svega Svijeta. Ovaj veliki blagdan podsjeća nas da Isus Krist nije samo jedan od likova iz burne ljudske povijesti, već naprotiv Onaj po kojemu sva ljudska povijest dobiva smisao. Onaj po kojem moj  život dobiva smisao. Isus Krist jest zaista Kralj Svijeta i Gospodar povijesti.

Naše današnje razmatranje inspirirano je riječima sv. Ivana Zlatoustog i životom svete Elizabete Ugarske čiji spomendan danas slavimo. Ivan Zlatousti jednom je rekao: Uzalud je postiti i ne imati krova nad glavom, posipati se pepelom i plakati bez prestanka. Ako to nikome drugome ne koristi, nisi učinio ništa. Doista, ljubav prema Bogu i čovjeku ne može biti besposlena, ne može biti tek simbolična, ona mora biti stvarna. Inače to nije ljubav, nego privid koji nas može krivo uvjeriti da ljubimo, a zapravo smo miljama daleko od onoga što ljubav jest.

Mnogima od nas, dok smo prvi put, a možda i još pokoji put, čitali odlomak iz današnjeg evanđelja, pada u oči jedna nelogičnost koja nam se čini kao nepravda: zašto je jednome od trojice spomenutih, povjeren tek jedan telent? Ili ovo: zašto se na koncu taj jedan neoplođeni talent, dodaje baš onome koji ih sada ima deset? Pokušat ćemo odgovoriti na to.

Jedna popularna pjesma govori: Svatko ima svoje razloge i kad razlozi ne postoje. Vjerujem da se svatko od nas može prepoznati u ovim riječima jer smo se puno puta opravdavali i izvlačili onda kada smo trebali preuzeti neku odgovornost. Što smo stariji, to lakše bježimo od odgovornosti. Jednostavnije nam je drugima delegirati posao ili, kako to volimo reći, „prepustiti vrući krumpir“. S druge strane, opravdano negodujemo kada netko svoje dužnosti ne obavlja na odgovarajući način. Jako smo ljuti kada netko izigra naše povjerenje i kada se ponaša neodgovorno.

Evanđelje današnje nedjelje tako nas snažno uvlači u poruku koju želi prenijeti pomoću aktiviranja naše mašte. Gotovo da vidimo tih deset djevojaka koje u svečanom ruhu prilaze gradskim vratima i čekaju, iščekuju. Ne razlikuju se ni po čemu vidljivom, nego po nevidljivom – po mudrosti! Kaže: „O ponoći nasta vika“, i tu novu dinamiku i zbrku možemo zamisliti, ubrzava i uzbuđuje naše misli. Zamišljamo buđenje iz sna, trzaj svijesti koja shvaća u kakvom se stanju nalazi, deset ih je pa je cijela slika vrlo živa. Koliko smo puta bili u takvoj situaciji? Poznat nam je taj nagli trzaj iz sna.