Vukovar

Dragi prijatelji, pišem ovo razmatranje još uvijek pod dojmom obilježavanja dvadesete obljetnice pada Vukovara. Ujedno se pitam ima li smisla tjedan dana kasnije govoriti o Vukovaru od strane nekoga tko je u to vrijeme imao četrnaest godina i ratne dane provodio u sigurnim podrumima grada Zagreba? Bojim se banalnih riječi kojima se ne može opisati sva strahota ljudske patnje koju su doživjeli zatočeni Vukovarci. Bojim se stavljanja u kožu onima koji su se opravdano osjećali zaboravljenima, ostavljenima i izdanima.
   
Ipak, imam samo jednu želju u srcu. Želju da potvrdim istinu kako većina građana Hrvatske nikada nije i nikada neće zaboraviti Vukovar. Žao mi je kada se govori da se svi sjete Vukovara samo 18. i 19. studenog, a kako je ostalih dana naš grad „heroj“ od svih zaboravljen. Znam da se Vukovarci tako osjećaju jer je njihov grad danas najskuplji u Hrvatskoj, jer se mladi nemaju gdje zaposliti, jer i dalje traje duboka podijeljenost u gradu, jer zločinci još nisu kažnjeni pa i dalje treba dokazivati tko je bio žrtva, a tko agresor.

Želim vam, međutim, dragi Vukovarci, reći da i nas ostale sve to jako boli. Svi mi trpimo, istina ne na vaš način jer ono što ste vi proživjeli ne možemo ni zamisliti, ali trpimo zbog činjenice da rana koja se zove Vukovar i dalje krvari. Nažalost, nije se ostvarila ideja o „novoj“ pravednosti, nisu se ostvarila mnoga obećanja o gospodarskom i kulturnom razvoju grada, nisu na pravi način poštovani i nagrađeni hrabri Vukovarski branitelji. Ima još puno toga što nije učinjeno, a trebalo je učiniti. Upravo zbog toga i mi plačemo zajedno s vama, i na nas potresno djeluju slike razrušenog grada, i mi se ne možemo načuditi zlu koje kao da još i danas slavi svoju pobjedu.

No, unatoč svim ovim činjenicama, želio bih da ne očajavamo, nego da učimo od čovjeka koji je tako dobro znao realnost Vukovara, ali je imao vjere i snage usmjeriti pogled iznad tamnih oblaka paleži i smrti. Siniša Glavašević govori nam i danas: Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se….

Dragi Siniša, hvala ti što nas pozivaš da se i danas pridružimo u obrani i izgradnji voljenog grada Vukovara, a s njime i čitave naše domovine. Neće se obnova dogoditi po nekome drugome, ona ovisi o snazi naših leđa, ruku, a ponajviše srca. Stoga molimo te, Gospodine, da uzmeš naše kameno srce i podariš nam srce od mesa koje će kucati za svakog Vukovarca jer Vukovar - to smo mi.