Sada se uzima ulje!

Evanđelje današnje nedjelje tako nas snažno uvlači u poruku koju želi prenijeti pomoću aktiviranja naše mašte. Gotovo da vidimo tih deset djevojaka koje u svečanom ruhu prilaze gradskim vratima i čekaju, iščekuju. Ne razlikuju se ni po čemu vidljivom, nego po nevidljivom – po mudrosti! Kaže: „O ponoći nasta vika“, i tu novu dinamiku i zbrku možemo zamisliti, ubrzava i uzbuđuje naše misli. Zamišljamo buđenje iz sna, trzaj svijesti koja shvaća u kakvom se stanju nalazi, deset ih je pa je cijela slika vrlo živa. Koliko smo puta bili u takvoj situaciji? Poznat nam je taj nagli trzaj iz sna. Ono što si pripremao, gradio i što imaš sada postaje bitno, s time ideš u dan ili u Vječnost.  Rasplinuo se život u snovima – a ti nemaš ništa, ili imaš sve. I u tom trzaju realnosti, naglom, iznenadnom, ali još uvijek malo pospanom shvaćanju svoje stvarne situacije koja iz sekunde u sekundu postaje sve jasnija, dolazimo do srži ove prispodobe.

One koje su se pripremile ulaze u život, one koje nisu – nisu. Zanimljivo je da su mudre okarakterizirane kao mudre zbog jedne naoko banalne stvari koja se ionako podrazumijeva: uzele su ulje za svoju svjetiljku. Zamisli, jako mudro! Krije li se tu ona spoznaja o kojoj nam Crkva često govori: da je život s Bogom ispunjenje svih čovjekovih čežnji, najlogičnije i najprirodnije čovjekovo stanje? Da nas je za sebe stvorio i nemirno je srce naše dok se u Njemu ne smiri (sv. Augustin)? Ili kako je to bl. Ivan Pavao II. rekao: „Mladi, dok čeznete za srećom, vi zapravo čeznete za Isusom Kristom!“ Krije li se tu poruka da je život po Duhu, život s Bogom i usmjeren prema Bogu nešto najprirodnije, i jedini prostor pravoga i trajnoga čovjekovog mira i ispunjenja. Dok je grijeh, koliko god naoko bio primamljiv, zapravo ludost, duhovno samoubojstvo, nelogičan i neshvatljiv. I to svaki, od prvog do posljednjeg na kojega Bog po savjesti i Crkvi upozorava čovječanstvo.

Svima su nam se u pamćenje urezala mjesta i ljudi kojima Isus u Evanđelju izgovara „jao!“, ili za koje govori da će doći u mjesto plača i škrguta zubi! Zanimljivo da to nisu najveći grješnici, ni oni koji su najdalje od Boga. Nego su to zakonski besprijekorni farizeji; zatim oni koji odbijaju Božju milost; samodostatni i „već spašeni“; oni koji ne oplođuju talente koje su primili, te s njima povezani: oni koji ne bdiju! Dok „najveći grešnici“ u susretu s Isusom vrlo brzo spoznaju svoju situaciju, te je dovoljan Božji poziv: „Obrati se!“ ili „Idi i ne griješi više!“. U susretu s farizejima i samodostatnima Isus nailazi na zid samozadovoljenog duhovnog stanja koje nikako ne uspijeva probiti. One koji zakopavaju talente najoštrije opominje jer je svjestan da je ljubav najveća snaga u svemiru, a ne grijeh. I stoga ti grijehom ne možeš porušiti koliko ljubavlju i razvijanjem od Boga danih talenata možeš izgraditi. Ako ne razvijaš talente, u koje spada i čovjekova potraga za Bogom, kao i otvorenost Božjoj potrazi za čovjekom, propuštaš samu svrhu svoga postojanja – zatireš svoju egzistenciju.

No dobro, gdje su u cijeloj ovoj priči lude djevice? Pa upravo u ovoj mješavini samodostatnosti, nerazvijanja talenata i darova, i nebrige za egzistenciju. Nas Isus potiče da pogledamo u budućnost kojoj vodi naš način života. Ne prikupljati ulje danas, ne razvijati talente sada, ne shvaćati život smrtno ozbiljno i ne boriti se ovdje, ne dati važnost ovom sada djelu i činu, znači nemati ulja u susretu s Bogom. Olako popuštati pred napašću pod bilo kojim izgovorom, ili odgađanje borbe za sutra, čini me nesposobnim za borbu sutra. Već su neki teolozi to lijepo izrazili: posij djelo – požanji naviku, posij naviku – požanji sudbinu! Gospodin nas potiče da svoja djela gledamo u budućnosti kojoj vode. Gospodin nas budi iz užitka sanjarenja o sebi, životu, budućnosti i mojoj snazi i veličini i oštro poziva: sada se uzima ulje! Tko je svakodnevno živio ludo, na kraju ne uspijeva postati mudrim. Svjetiljke nisu bez ulja ostale u trenutku u kojem je zaručnik došao, one su cijeli život bez ulja, samo što se to primijetilo u trenutku Zaručnikovog dolaska. Ono što sada činim već je moja budućnost.

Nakon ovih općenitih životnih savjeta i opomena, daje li Bog neko praktično rješenje i ucrtanu stazu po kojoj bismo izbjegli ovu ludost promašenog života? Daje! Traganje za mudrošću! A mudrost ima snagu, jednom kada prožme čovjeka, svako pojedinačno djelo oplemeniti i usmjeriti prema sebi – prema mudrosti. Kako je ovo ohrabrujuće: „Lako je vide koji je traže (mudrost). Ona pretječe sve koji je žude i prva im se pokazuje.“ Kako je ohrabrujuće znati da ne ovisi sve o meni i da mudrost nije ni predviđena da se svojim snagama dohvati! Bog s darom životne mudrosti prilazi onome koji ga žudi, onoga koji stoji otvoren i razvija ono što je već primio. Je li moguće da pravilni životni odabiri i život ljubavi prema bližnjima, ona svakodnevna ljudskost, počinje izlaziti na površinu kada Boga i njegovu mudrost poželim onom snagom kojom zaručnica voli svoga zaručnika? Jer znam da se ta čežnja rađa samo u intimnoj molitvi i uranjanju u Njegovu Riječ, pozivam sve nas da naša srca koja očito žele živjeti, zapalimo za Pisma u kojima nam On prilazi i uči nas živjeti!