Duhovne misli

Jedna Indijanska molitva govori: Veliki Duše, pomozi mi da nikoga ne sudim dok nisam pola mjeseca hodao u njegovim mokasinama. Ova molitva je i danas itekako aktualna. Živimo u društvu koje, čini se, uživa u optuživanju. Više nikome ne možemo vjerovati jer su nas mnogi iznevjerili. Mnogi su izgubili vjerodostojnost i jedino što nam preostaje jest osuda. U toj osudi ne štedi se nikoga. Prvi su na meti političari, zatim gospodarstvenici i tajkuni, u posljednje vrijeme Crkva, a ni sportaši više nisu nedodirljivi heroji, nego su i oni podložni oštroj kritici.

Jedno od češćih pitanja koja mi ljudi postavljaju vezanih uz Boga i njegov odnos s čovjekom jest zasigurno - „Što vi mislite koje ćemo riječi čuti jednoga dana kada dođemo pred lice Božje?“ Moram priznati da me takva pitanja uvijek obraduju, jer ipak pokazuju određenu svijest o nadnaravnim stvarnostima kod dotične osobe.

Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (Izl 20,2)

Samo korizmeno vrijeme potiče nas da „stanemo na negdašnje putove, da se raspitamo za iskonske staze: Koji put vodi k dobru?“ (usp. Jr 6, 16) Kao da u pozadini cijelog korizmenog vremena čujemo Gospodinovo pitanje sa samih početaka Svetoga Pisma: „Gdje si?“ (Post 3,9).
 

U sveprisutnoj životno – krutoj ozbiljnosti gdje je vrlo ozbiljna problematična stvar biti neozbiljan, najbolje je zbiljski se dobro nasmijati.