Duhovne misli

Iako smo proslavili Kristovo uskrsnuće prije desetak dana, želio bih s vama promišljati o uskrsnoj radosti jer se nalazimo u vazmenom tj. uskrsnom vremenu kada Crkva doživljava istinu da se ta ista radost nastavlja. Za prvu kršćansku zajednicu uskrsno vrijeme bilo je središte crkvene godine. Pedeset dana kršćani su slavili Gospodinovo uskrsnuće. Oduševljeni, pjevali su: „Aleluja!“. Pjevajući su izražavali radost što je Ljubav pobijedila smrt te što po uskrsnuću već imamo udio u slavi Isusa Krista.

Nedjeljom nakon Uskrsa, koju katolička liturgijska tradicija naziva Bijela nedjelja – a odnedavna, odlukom bl. Ivana Pavla II. i Nedjelja božanskog milosrđa – završava Vazmena osmina. Liturgija nam time govori da nije dovoljan jedan dan da bi se proslavio Uskrs, već osam uzastopnih ponavljanja onih dana u kojima radosno ponavljamo usklike: Uskrsnu Gospodin doista ili Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo se i radujmo u njemu.

Živjeti Veliki petak - Kristovu Muku u svom konkretnom životu prilično je "lagano": suosjećam s Kristom u svojim mukama, kroz svoje neuspjehe, kad se osjećam iznevjeren i ranjen. To su milosni trenuci kada mogu sudjelovati u nošenju Kristova Križa. Ali kako u svom konkretnom životu živjeti, ne samo križ Velikog petka, već i jutro nedjelje Uskrsnuća Kristova?

Svi u životu volimo pamtiti ono što smo učinili po prvi puta. Nekih „prvih puta“ ipak se ne možemo sjetiti čak ni uz najbolju volju. Možda je jedan od takvih trenutaka i prvi dan u prvom razredu osnovne škole. Ponekad će djeca reći da se raduju školi, ali uvijek će prevladati ona većina koja će reći da im se u školu baš i ne da ići i da bi ipak radije ostala u vrtiću i igrala se. U toj igri htjeli bi nekako da nam prođe čitav naš život...

Povijest spasenja je trajni zajednički hod i susret Boga i čovjeka. Od samih početaka Bog se objavljuje čovjeku i trajno ga poziva na zajedništvo. Temelj tog zajedništva je ljubav Božja koja je bezuvjetna i koja za čovjeka biva istinskim prostorom slobode. Zato je čovjek u mogućnosti reći „ne“ Bogu. U ovom „ne“ izričaju ogleda se onaj početni „ne“ palog čovjeka koji se, izgubivši Božju blizinu i pogled, skriva jer je povjerovao laži: „bit ćete kao bogovi“.

U duhovno sjećanje na Isusovu muku na križu mogu nas uvesti riječi apostola Ivana. Kao očevidac Isusovih posljednjih dana i sati on svjedoči: „Mi smo upoznali ljubav Božju i povjerovali joj.“ Upoznavanje Božje ljubavi prema nama jest trajan duhovni proces. Razmatranje otvara vidike da promatramo kako nas je Isus kroz svoju agoniju ljubio do kraja. Važno je znati želje Isusova srca da nas privuče k sebi i tako u nama ljubav raste kroz sve dane našega života.

Malo pomalo, kako se korizma bliži kraju, to se u liturgiji sve više govori o Gospodinovoj muci. U današnjem evanđelju po Ivanu o njoj govori sam Isus prikazujući muku kao otajstvo svoje proslave i poslušnosti Očevoj volji. Taj njegov govor izazvali su neki Grci koji su željeli vidjeti Gospodina. Čini se da su oni prisutni umjesto Židova koji su se odlučno udaljili od njega te upravo snuju kako da ga skončaju. Isus se već proglašava Spasiteljem svih ljudi: “Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.