Isus sve privlači k sebi

Malo pomalo, kako se korizma bliži kraju, to se u liturgiji sve više govori o Gospodinovoj muci. U današnjem evanđelju po Ivanu o njoj govori sam Isus prikazujući muku kao otajstvo svoje proslave i poslušnosti Očevoj volji. Taj njegov govor izazvali su neki Grci koji su željeli vidjeti Gospodina. Čini se da su oni prisutni umjesto Židova koji su se odlučno udaljili od njega te upravo snuju kako da ga skončaju. Isus se već proglašava Spasiteljem svih ljudi: “Došao je čas da se proslavi Sin čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 23-24). Njegova će se proslava ostvariti po smrti koju je usporedio sa „smrću“ pšeničnog zrna koje istrunuvši u zemlji daje život novom klasu. Tako će se iz njegove smrti roditi novi Božji narod koji će obuhvatiti Grke, Židove i ljude iz svakog naroda jer će ih on sve jednako otkupiti. Isus to znade i stoga radosno gleda kako se približava čas križa, ali u isto vrijeme njegovo čovještvo osjeća užas: “Duša mi je sada potresena, i što da kažem? Oče, izbavi me od ovoga časa!" (Iv 12, 27). To je već naslućivanje tjeskobe u Getsemaniju: "Duša mi je nasmrt žalosna“ (Mk 14, 34).

Prema ovim riječima možemo razumijeti tešku stvarnost muke Sina Božjega. Kao pravi čovjek podnio je svu strahotu muke. Ali on nije uzmakao, ta upravo je stoga došao na svijet u tijelu koje može trpjeti da ga prikaže Ocu kao žrtvu za svakoga od nas: „Zato i dođoh u ovaj čas“ (Iv 12, 27). Glasu Sina odgovara s neba glas Oca koji potvrđuje čas muke kao čas proslave. Upravo kad bude uzdignut na križu, Isus će k sebi privući sve ljude i u isto će vrijeme na najuzvišeniji način proslaviti Oca.

Novi savez upisan u srce

U poslanici Hebrejima (2. čitanje) također je riječ o istoj temi. Na posve ljudski način opisana je tjeskoba Krista koji je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Ocu. I to je jasna aluzija na tjeskobu u Getsemaniju i krik na Kalvariji. On je Sin, ali Otac ga ne štedi jer ga je dao za spasenje svijeta (Iv 3, 6). Sin dragovoljno prihvaća Očev naum, “iz onoga što prepati naviknu slušati“ (Heb 5, 8). Kao Sin Božji nije morao iskusiti smrt niti slušati u patnji, ali je oboje prihvatio da postane svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja. Tako muka najrječitije objavljuje uzvišenost ljubavi Oca i Krista prema ljudima. Muka nam objavljuje i to da i oni, koji žele da ih spasi onaj što je prinio žrtvu poslušnosti u smrti na križu, moraju također slušati odričući se samih sebe.

Po svojoj uzvišenoj žrtvi Krist je Veliki svećenik koji u svojoj krvi pomiruje ljude s Bogom sklapajući tako onaj Novi savez o kojem nam govori  prorok Jeremija u prvom čitanju: “Evo dolaze dani kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi Savez„ (Jr 31, 31). Upravo po Novom savezu u Kristu čovjek se obnavlja u svojoj nutrini; Božji zakon nije više neki običan izvanjski zakon urezan u kamene ploče, nego je to unutarnji zakon koji je ljubavlju i krvlju Kristovom upisan u svako naše srce. Pokušajmo stoga ove preostale dane našeg korizmenog hoda usmjeriti u tom pravcu koji pred nas stavlja naše vjerničko razmišljanje o muci Kristovoj po kojoj smo spašeni.