Grob - škola uskrsnuća
Svi u životu volimo pamtiti ono što smo učinili po prvi puta. Nekih „prvih puta“ ipak se ne možemo sjetiti čak ni uz najbolju volju. Možda je jedan od takvih trenutaka i prvi dan u prvom razredu osnovne škole. Ponekad će djeca reći da se raduju školi, ali uvijek će prevladati ona većina koja će reći da im se u školu baš i ne da ići i da bi ipak radije ostala u vrtiću i igrala se. U toj igri htjeli bi nekako da nam prođe čitav naš život...
No život ponekad od nas traži da uđemo u razred koji se naziva grobom u kojem gradivo tumači jedna učiteljica koju će sv. Franjo nazvati sestricom, a riječ je o smrti...
Razmišljajući o Gospodinovom uskrsnuću puno toga ostaje nam nejasno. Puno toga, ili gotovo sve, prepušteno je našoj vjeri. Gledamo li suđenje sa svim njegovim elementima, uočit ćemo kako se uz materijalne dokaze traže i svjedoci koji će vjerodostojno potkrijepiti navode tužiteljstva ili pak obrane. Ako im se navodi ne slažu, onda je očigledno da netko od njih ne govori istinu. Na prvi pogled, Gospodin za čin uskrsnuća nema baš niti jednoga svjedoka. Nitko, osim rimskih vojnika ispred groba, nije svjedočio baš tome činu. Ali, oni opet nisu vidjeli što se događa u grobu.
No, ipak jedan svjedok nešto nam govori o tome. Radi se o nijemom svjedoku koji „više puta i na više načina“ govori jače od bilo kojeg drugog svjedoka. Riječ je o praznom grobu. „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ Jedino što doista vidimo zajedno s apostolima Petrom i Ivanom su povoji i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj.
Svi tražimo Gospodina i kada se izgubi iz našega vidika, počinjemo se bojati jer osjećamo da nam netko bitan u životu nedostaje. Ali tražimo Ga možda na krivom mjestu. Gospodin, kako se i sam predstavlja, jest Život, a ne smrt i u grobu Ga zasigurno nećemo naći. Poslušni Apostolu, tražimo Gospodina uprtim pogledom prema gore, prema nebu, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.
Zanimljivo je promatrati ljude po ulicama naših gradova kako su u nekoj vječnoj žurbi. I što se više žure, trče i jure kao da sve manje i manje posla stignu obaviti. Sjećam se još iz autoškole kada su nam tumačili da što većom brzinom vozimo, sve manje i manje vidimo ono što se događa oko nas. Vidokrug nam je pri velikim brzinama potpuno sužen i više sa strane ne vidimo ništa i nikoga. Vidimo samo ono što je ispred nas. Tako je i u svakodnevnom životu. Trčimo i jurimo i ništa ne vidimo. Ne vidimo ni ono što je s lijeve i desne strane, a onda je i nemoguće da vidimo što je iznad nas, a to je vedro nebo koje nas uvijek ispočetka potiče na jedan novi polet, radost i osmjeh.
Tako je i s uskrsnućem. Koliko god znanost i tehnika napredovale, koliko god nam one obećavale život na sto i više godina, to nikako ne može zadovoljiti onu čovjekovu potrebu da živi, da živi vječno, jer čovjek jednostavno po svojoj naravi ne može niti zamisliti da ne postoji. A kada i pomisli da jednoga dana neće postojati, onda to u njega uvlači neki strah i ne želi razmišljati o smrti, odnosno o uskrsnuću.
Naša sestrica ili učiteljica Smrt s početka priče, nikako nas ne uči u svojem razredu da je grob kraj, čak štoviše, taj razred, taj grob, taj prazan Gospodinov grob, poziv nam je i prilika da svakodnevno čeznemo za onim što je gore, a ne za zemaljskim. Kako to ostvariti? Krist je trpio za nas i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama. Prođimo i mi, poput Njega, ovom zemljom čineći dobro kako bi jednoga dana mogli suuskrsnuti s Kristom i pojaviti se s Njime u slavi.
Autor: vlč. Tomislav Hačko
