Sebeizricanje

Povijest spasenja je trajni zajednički hod i susret Boga i čovjeka. Od samih početaka Bog se objavljuje čovjeku i trajno ga poziva na zajedništvo. Temelj tog zajedništva je ljubav Božja koja je bezuvjetna i koja za čovjeka biva istinskim prostorom slobode. Zato je čovjek u mogućnosti reći „ne“ Bogu. U ovom „ne“ izričaju ogleda se onaj početni „ne“ palog čovjeka koji se, izgubivši Božju blizinu i pogled, skriva jer je povjerovao laži: „bit ćete kao bogovi“. U skrivanju i bijegu ipak se očituje bol jer je čovjek izgubio prostor prave slobode, a to je prostor susreta i dijaloga u kojem je jedino moguće ostvariti puninu vlastitog bića. Čovjek ipak želi Božji pogled i zato se raduje pozivu: „Adame, gdje si?“ Ovo pitanje otvara mogućnost novog susreta i novog dijaloga.

Božji govor i novi poziv na dijalog – razgovor u punini ostvaruje se kao utjelovljena Riječ. Ona postaje, ne samo govor i razgovor, već „sebeizricanje“ kao vječna ljubav Očeva koja se pokazuje kroz ludost križa kao sebedarivanje. U središtu razgovora i susreta nije više mnoštvo praznih riječi, niti se tu radi o nekakvom nagovaranju ili uvjeravanju, već je to „sebeizricanje“ kao pokazivanje u žrtvi križa koji progovara: „Gledaj koliko te ljubim!“ Vidjeti Boga znači vidjeti ga kao „za nas raspetoga“. Tako susresti i razgovarati s Bogom znači usmjeriti svoj pogled prema križu jer samo kroz njega moguće je usmjeriti svoj pogled još dalje – prema uskrsnuću. Vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća je punina Božjeg „samoizricanja“ koja trajno postavlja pitanje: „Adame, gdje si?“

Iskustvo ovakvog razgovora i susreta s Bogom otvara onda i nas same prema našim bližnjima na potpuno drugačiji način. Kao svjedok križa i uskrsnuća ne moram nikog više uvjeravati niti nagovarati ni na što. Moja kršćanska egzistencija postaje dijalog kao „sebeizricanje“ kojem je u temelju sebedarivanje i trajna spremnost na opraštanje. Zašto? Jer tako je „govorio i gledao“ Raspeti i Uskrsnuli.
On danas izriče i moje ime i ponovno pita: „Gdje si?“