Bez osuda i predrasuda

Jedna Indijanska molitva govori: Veliki Duše, pomozi mi da nikoga ne sudim dok nisam pola mjeseca hodao u njegovim mokasinama. Ova molitva je i danas itekako aktualna. Živimo u društvu koje, čini se, uživa u optuživanju. Više nikome ne možemo vjerovati jer su nas mnogi iznevjerili. Mnogi su izgubili vjerodostojnost i jedino što nam preostaje jest osuda. U toj osudi ne štedi se nikoga. Prvi su na meti političari, zatim gospodarstvenici i tajkuni, u posljednje vrijeme Crkva, a ni sportaši više nisu nedodirljivi heroji, nego su i oni podložni oštroj kritici. Ljudi koji su do maloprije bili velike ugledne ličnosti, sada su meta omalovažavanja i prezira. Istina, mnogi su to sami zaslužili zbog neodgovornog i nepoštenog ponašanja.

No, možemo li i mi kršćani stati na stranu tog objektivnog, ali ipak malo pretjeranog, optuživanja? Ne, jer nas je Isus učio da ne dijelimo ljude. Jednostavno ne smijemo svrstavati ljude kako to kaže Paul Schutz u „kutije za otpatke“ ili ih dijeliti na konzervativce, moderniste, rasiste, komuniste, zločince… Zato što je netko počinio jedan grijeh ne trebamo ga odmah svrstati u grešnike kao da je to njegov jedini poziv. Grijeh se osuđuje, ali za čovjeka se moli te ga se na kraju, uz pomoć milosti, i voli.

Tko želi moliti za ljude mora izbjeći osuđivanje. One koji nisu ljubljeni, mora ljubiti. Prezrene poštovati. Odbačene prihvatiti. Braniti bespomoćne. Moliti za ljude znači vježbati da ih vidimo zajedno s Kristom. Osuđene promatrati zajedno sa sobom. Tako će mi oni biti put da se sjedinim s Kristom. Tim zaobilaznim putem dolazi se do onoga što Pavao zove „mjera punine Kristove“.

Sjetimo se Indijanske molitve s početka meditacije: Veliki Duše, pomozi mi da nikoga ne sudim dok nisam pola mjeseca hodao u njegovim mokasinama. Kršćanin želi po uzoru na svoga Gospodina biti spor na srdžbu, a bogat dobrotom. Prije nego što bilo koga osudi, želi se barem malo zaustaviti i promotriti njegov položaj. Promisliti kako bih ja reagirao da se nalazim u njegovoj situaciji.

Kažu da je dobri papa bl. Ivan XXIII dok je još bio nadbiskup u Veneciji jednom prilikom nenajavljeno posjetio jednog župnika koji je imao problema s alkoholom. Pošto ga nije pronašao u župnom uredu obilazio je oko crkve te župnika konačno pronašao u obližnjem kafiću. Župnik se silno uplašio i s pravom očekivao kritiku i kaznu. Kada su, međutim, došli u župni ured blaženik je pitao župnika: „Dragi župniče možeš li me ispovjediti?“ Kažu da je ova gesta toliko dirnula bolesnog župnika da je odlučio predano se boriti protiv opasne ovisnosti.  A biskup je imao puno pravo da ga osudi.