Odreći se i svoga jedinca

Korizma je predviđena da bude teška, zahtjevna. Započeli smo je razmatranjem pustinje, gladi, posta i kušnji, te Isusovog ozbiljnog pripremanja za javno djelovanje. Već tu uočavamo da vjerovati i otkrivati životno poslanje, živjeti s Bogom i čeznuti za vječnošću s Njime nije neka zafrkancija i lagana šetnja. Svrha ovoga što smatramo Istinom, dijelom svoga bića i životnim putem, nije da se uvijek ushićeno i dobro osjećamo. Ozbiljno zagrebati po sebi, skinuti masku, osloboditi se navezanosti i napokon stvarno početi živjeti ono što Bog govori u Evanđelju, nužno je za preživljavanje. Stoga je dobro da svake godine ulazimo u Korizmu koja pred nas stavlja ozbiljne zadaće i borbu sa sobom, svijetom i sotonom.

Sve ovo govorim kao malu pripravu za ono što mi današnje prvo čitanje progovara. Svima dobro nam poznati događaj žrtvovanja Izaka snažno progovara jednim Božjim zahtjevom: „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga LJUBIŠ (…) pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu.“ (Post 22,2) U meni se rađa jedna misao: „Što to ljubim i želim više od Boga?“ Pred očima mi prolaze stvari, talenti i ljudi koje zadržavam za sebe. Tebi sam Bože dao to, i to, i to, i ono, ali ovo je moje! U ovom ja uživam kada se maknem ispred lica ljudi, zatvorim se u svoju sobu, kada isključim „mode vjernik“, kad nitko ne procjenjuje moje poteze, i kada ne izvršavam svoje obveze.

Stvarno, gdje je ta granica koju sam povukao Bogu: „U ovo ne diraj!“. Dao sam mu svoje nedjeljno, možda i tjedno vrijeme, vrijeme molitve, vrijeme pjevanja, vrijeme slušanja, vrijeme naviještanja i svjedočenja. Ali kada dođemo do mojih stvari, mojeg novca, moje seksualnosti, moje teške naravi, isprike nekoj osobi, životnog poslovnog plana, betoniranja broja djece – e Bože, to ne možeš tražiti, to je moje! Tu je moja sigurnost, sve moje, moj JEDINAC kojeg LJUBIM!

Bože pomozi nam i oslobodi nas – toliko toga što bih morao odbaciti i odreći se prolazi mi sada mislima! Još ti ne vjerujemo, pruži svoju ruku ove Korizme i podigni nas. Ne govorim sada o pojedinačnim padovima u neki grijeh, nego o stanju u kojem svojevoljno ostajemo i ne dopuštamo Bogu ni blizu, a onda ni Njegovim slugama koji nas opominju.

Srećom, ne ovisi sve o nama. Bog je učinio prvi korak, čeka naš korak da bi nam mogao potrčati u susret, baciti se oko vrata i izljubiti nas – kako Isus govori u prispodobi o izgubljenom sinu. Koji nam još maleni korak za prevaljivanje velikog puta Bog preporuča? Krenuti odmah! Kada je Abraham shvatio što Bog od njega traži nije čekao ni odgađao, nego odmah, u Bibliji je to odmah sljedeći redak, on je PODRANIO i krenuo. Kolike važne stvari i veliki plodovi propadaju zbog lakovjernog odgađanja!

Blagoslov

A na kraju, nakon prihvaćene žrtve – blagoslov. Mislimo da odricanjem nešto gubimo? Mislimo da ako sigurnost stavimo u Božje ruke, da je više nemamo, a oslanjanjem na Njega gubimo tlo pod nogama. Blagoslov koji je izlio nad Abrahama obećanje je i nama: ono što daruješ Bogu preobilno se vraća. Preko svih očekivanja i najluđe mašte on od Izaka koji je već bio izgubljen izvodi potomstvo brojno poput zvijezda na nebu. I gledajući to potomstvo koje je znak Božje ljubavi, Njegove vjernosti i ispunjenja svih obećanja kako god nemoguća izgledala, narodi će povjerovati Bogu i odricati se svojih „jedinaca“. Tada će Bog ostvariti svoja obećanja i blagoslove, a kad čovjek to vidi blagoslivljat će Boga i potomstvo koje im je tu vjeru prenijelo. Svaku pomisao na trgovinu s Bogom i pomisao da odricanje neće biti stvarno i bolno trebamo odmah odbaciti.

Možda sve ovo zvuči neostvarivo i suviše idealno. No čovjek mora imati ideal prema kojem stremi, a naš je u Vječnosti. Bog pozna našu slabost i zaboravljivost, stoga nas i u današnjem Evanđelju hrabri. Učenicima koji će uskoro gledati najveću žrtvu od svih: Isusovu žrtvu vlastita života koja je izgledala tako besmisleno, otkriva se Isusova božanska narav. Ohrabruje ih kako bi znali da je ono što slijedi ispunjenje Zakona (Mojsije) i proroka (Ilija). Dakle da Isus, koji je Bog koji će od mrtvih ustati, zna što čini i čini to po vlastitoj volji. Da sve to ima jedan puno dublji smisao i zapravo je ono što su navijestili proroci. Obasjavajući ih svojim licem Isus ih hrabri da ustraju, i daje im nešto za što će se moći uhvatiti kad bude najteže. Nemamo li i mi pokoje takvo uporište i svjedočanstvo? Tom radošću za koju Petar nije htio da ikada prestane – pa je poželio izgraditi sjenice – Bog i nama pokazuje kakav plod ima to puštanje Boga u svaki kutak života i odbacivanje svega što treba odbaciti: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti!“.

Znaj, život sa Bogom uvijek vodi do blagoslovljenog stanja. Neka ova Korizma bude vrijeme u kojem ćemo svakodnevno, korak po korak, rasti u toj spoznaji, a onda i u djelima po kojima će se izliti blagoslovi po našim životima.