Duhovne misli

U posljednje vrijeme sam sebi često postavljam jedno pitanje: "Vjeruješ li u Boga?". Svećenik sam i odgovor kao da se sam od sebe nameće, on se podrazumijeva, taj odgovor je "normalan", naučen, načitan, sto puta argumentiran, već 27 godina življen. Ali možda baš u tome i jest problem - u tome što se to podrazumijeva, što je naučeno i razumski argumentirano, ali je li življeno, vidi li se? Živi li taj odgovor duboko, mirno i sigurno u mojoj duši, u najtimnijoj i najstrastvenijoj dubini moga bića iz koje proizlaze moja djela i izbori.

Danas je svima poznata kratica „SOS“ kao simbol opasnosti i poziv za pomoć. Samuel Morse (1791. – 1872.), inače vrstan slikar i povjesničar umjetnosti, imao je jedan hobi: u slobodno je vrijeme učio elektricitet. Pronašao je električni telegrafski aparat, a tri godine kasnije smislio je poseban sustav crtica i točkica s kojim je mogao slati poruke na daljinu. Tako je nastala tzv. morseova abeceda, koja je ubrzo našla primjenu u pomorskom prometu.

Već iz ulazne pjesme današnje Mise u kojoj čitamo - "Poslan je čovjek od Boga, ime mu je Ivan. On dođe kao svjedok, da posvjedoči za Svjetlo, te spremi Gospodinu narod pripravan." - jasno možemo uvidjeti veličinu i poslanje svetog Ivana Krstitelja, sveca kojeg častimo ove nedjelje i kojem jedinom, uz Presvetu Djevicu, rođenom od žene slavimo zemaljski rođendan. Sveti je Ivan dakle bio pozvan da bude pretečom Spasitelju, Najsvetijem između svih svetih, da mu pripravi put.

Želio bih da u našoj današnjoj meditaciji razmišljamo o kreposti siromaštva. Je li siromaštvo nešto po sebi dobro? Trebamo li kao pravi vjernici više željeti biti bogati ili je dobro prihvatiti siromaštvo? Želi li Bog da budemo siromašni?

Zakoračili smo u liturgijsko vrijeme zvano „vrijeme kroz godinu“. Nakon dugačkog vazmenog vremena u kojem smo razmatrali središnja otajstva naše svete vjere i koje smo završili jakim svetkovinama Uzašašća i Duhova te nakon njih svetkovinama Presvetog Trojstva, Tijelova te Presvetog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina, ulazimo u liturgijsko vrijeme pomalo zbunjujućeg naziva, ali vrlo važnog značenja. Vjera se ne živi samo u velikim i svečanim blagdanima, već uvijek i u svim mogućim životnim trenutcima.

Za vrijeme jutarnje mise u župnoj crkvi bilo je uistinu divno slušati u pozadini, a osobito u trenucima tišine, jedan orkestar. Bio je to orkestar kojega u danu rijetko kada čujemo, a i kada ga čujemo, ne obraćamo previše pažnje na njega. Orkestar je to malih ptica pjevica koje nam svojim pjevom, svaka na svoj način, uzdiže pogled prema našem Stvoritelju, koji je tako divno uredio ovaj svijet u kojem „živimo, mičemo se i jesmo“.