Duhovne misli

Moja ovisnost

Što je moje bogatstvo? Što mi je potrebno da budem sretan? Do koga ili čega mi je jako stalo?
Čega mi se teško odreći? O čijem komentaru, pohvali ili pokudi, ovisi moje trenutno raspoloženje? Koja moja navika, kompleks ili predrasuda određuje moje ponašanje?
U kakav okvir ili sliku zatvaram Boga?

Draga sestro, dragi brate, pozivam te da se na početku ove svetkovine  Presvetoga Trojstva prisjetiš one „definicije“ Boga koju nam još od malih nogu prenose ljudi koji nam svjedoče vjeru: „Bog je ljubav!“. Otkuda ova „definicija“ Boga? Pa, prvo iz Objave. Bog kroz povijest spasenja pomalo otkriva tko je On, kakav je, koje su mu namjere, jednom riječju: kako mu je Ime! Kroz sve što se Izraelcima dogodilo u njihovoj povijesti, ono o čemu slušamo u današnjem prvom čitanju, On pokazuje da je ljubav!

„Jesi li čula što priča punoglavac?“, upitala je kupusarova gusjenica  svoju prijateljicu. „Da ćemo jednog dana ti i ja dobiti krila i letjeti!“
„Čula sam i sve mi se čini da ima nešto u tome“, odgovori druga.
Ali prva žalosno odmahnu glavom:
„Ne obmanjuj se jadna! Znaš li što je to baljezgalo još izjavilo? Da će jednoga dana od njega postati žaba! E, to je već previše!“
I time je vijest o leptiru također izgubila na vjerodostojnosti.

„Duh Gospodnji ispunja svemir, i sve što on drži ima dar govora, aleluja.“  - stoji u ulaznoj pjesmi današnje svete mise. Ova izreka iz Knjige Mudrosti u svojoj se punini obistinila na dan Pedesetnice kad se apostoli i oni što bijahu s njima „napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti“.

Na prvim stranicama Biblije uočavamo rečenicu koja govori o istini našeg srca: "Nije dobro da čovjek bude sam!" Netko više, a netko manje puta u životu osjeti se samim. Osjećaj samoće može se pojaviti u različitim fazama čovjekova života, u nekim životnim promjenama. Postoji mnogo puteva kojima se izlazi iz osjećaja samoće. Djeca to rješavaju vrlo jednostavno, imaju svoje roditelje, oca i majku. Nadalje stječu prijatelje već od vrtića, a zatim u školi. Doba mladosti je vrijeme prekrasnih prijateljstava i osjećajnih naklonosti. Hrabri mladići i djevojke odluče se sklopiti obitelj.

Jedna rečenica iz današnjeg evanđelja nudi nam zanimljiv put razmišljanja. Pogledajmo kratko evanđeoski kontekst. Nalazimo se u 17. poglavlju Ivanovog evanđelja u kojem se Gospodin Isus pokazuje kao Posrednik koji moli Oca nebeskog za povjereni mu narod: "Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao" (Iv 17, 11b). Riječi koje Isus izgovara zapravo su njegova molitva koju ostavlja poput svojevrsne oporuke. Svi znamo da se u oporukama ne pišu banalne stvari, već one važne koje želimo da oni koji ostaju iza nas dobro zapamte. Što je to želio Isus da mi upamtimo?

Jednom prilikom slavio sam misu u kaznenom zatvoru za maloljetnike. Na misi je bilo prisutno dvadesetak mladića i šest do sedam volontera koji su došli pomoći u animiranju euharistijskog slavlja. Iako je bilo žamora i tihog podsmjehivanja, misa je prolazila u miru sve do trenutka propovijedi. Naime, za vrijeme propovijedi u jednom trenutku spomenuo sam Kristovo uskrsnuće. Tada se jedan mladić ustao i glasno pobunio: To su gluposti, ja ne vjerujem u uskrsnuće. To nije moguće! Moram priznati da me ovaj mladić iznenadio.